Skip to content

Kroki sedmi – NEDJELJA, PROKLETA NEDJELJA

Zvuk susjedovog wc-kotlića, grgljanje i ispiranje tuđe usne šupljine i jutarnji ispljuvak pomalo krvav od problematičnog zubnog mesa. Na bijelom, keramičkom umivaoniku, vjerojatno, izgleda tuberkulozno-zastrašujuće, a opet taj bijelo-crveni, nevino-rumeni početak dana u nama gotovo uvijek izmami obećanje kako ćemo riješiti taj sitni krvavi problem već sutra kod zubara. Ili barem u obližnjem dućanu nekom skupom zubnom pastom. Ili ćemo se opet sutradan ujutro podsjetiti problema do idućeg jutra, pa onog sljedećeg iza idućeg i tako od dana do dana gledat ćemo seriju rumenih, zapjenjenih ispljuvaka na jutarnjem, bijelom umivaoniku. Nedjelja nije dobro počela. Mrzim njezino hinjeno mačkasto prenemaganje u krevetu zato što se to nedjeljom radi, zato što ti nedjelja to nudi na pladnju svojih dražesnih mogućnost kao niti jedan drugi dan u tjednu. Dan kada se kao ništa ne mora, a moglo bi se. Dan koji ti, naravno, upravo zbog toga nabije komplekse nevjerojatne lijenosti koju ćeš ispaštati čitavog idućeg tjedna. Jer mogla si ali ti to , naravno, nisi! Tražim papuče da ponovim sve one dobrosusjedske zvukove blagdanske nedjelje, za koje sam zakinuta u ostatku tjedna jer neumoljivi ritmovi svih ostalih dana narušavaju nevinost nedjeljnog buđenja. Papuča nema. A nedjelja je! Evo ti dovoljne frustracije npr. jednog ponedjeljka! Šepajući skvrčenih nožnih prstiju poput djeteta koje nemušto pokušava hodati, obavljam jedini ugodni nedjeljni ritual dana – otvaranje prozora, udisanje tihog nedjeljnog zraka i lagano ispijanje slike svoje jutarnje, nedjeljne ulice. Uvijek mi se iznova čini tako umornom baš u to nedjeljno jutro. Iza nje su horde pijanih i sumnjivih užurbanih, nepoznatih prolaznika koji su nekontrolirano urinirali i povraćali po hladnom, gradskom asfaltu ne skrivajući se od pogleda onih nepoznatih ali treznih. Ona se sigurno boji baš tih razvratnih subota u kojima vlada bezvlašće moćne gomilice koja šerifovski vlada komadićem betona, svojata njegov teritorij i razulareno se iživljava uz primitivno cviljenje guma, hvatanje za ovratnike, poderane čarape mladih djevojaka kojima se crnilo trepavica otužno spaja s plavim, gotovo olimpijskim krugovima ispod djevojački naivnih očiju. Trpi moja ulica sva subotnja ludovanja onih koji se bez roditeljskih pogleda pretvaraju u okrutne mladenačke zvijeri i onih koji lakomo iskorištavaju prepune džepove te iste mladeži da prodaju što više, zarade što više i nagledaju se što lascivnijih scena subotnjeg podzemlja s kojim oni, zaboga, nemaju ništa jer oni samo rade pošteno svoj posao. Zato mi se taj moj komadić nedjeljnog betona tako majčinski smili svakog nedjaljnog jutra da osjetim bolesnu privrženost i potrebu da proleterski samouvjereno obranim taj svoj teritorij od subotnjih perverznjaka, bahatih pohotnika i mafijaških bolesnika. Osjetim potrebu da se gandijevskom upornošću legnem na sredinu svoje ulice i čekam sve te otpadnike i odmetnike i kršitelje zakona koji svake subote iznova okrutno razdjeviče  mir i tišinu nedjeljnog buđenja moje ulice. Pa neka dođu na svjetlo dana svi ti koji su hrabri samo subotom uveče, neka se suoče s tišinom jednog nevinog uličnog, nedjeljnog buđenja.

Otvaranje prozora osvjesti svježinom moja paučinasta razmišljnja i uvede me u tišinu spokoja. Takav se mir osjeti još samo na Mirogoju, ali tamo uživanje remete osjećaji prolaznosti, apsurdnosti i pijeteta nad nečim nadnaravnim i nepoznatim. A moja je nedjeljna ulica samo subjektivna fantazmagorija trenutka koji me preplavljuje nekim dječje naivnim osjećajem pripadnosti. Obavezno pogledam lijevo i desno kao da sam na najprometnijem raskrižju grada. Podsjećam na dijete koje se bojažljivo odlučuje prvi puta prijeći ulicu. I kad mu to uspije osjeti takav ponos koji se ne može mjeriti s nijednim uspjehom u njegovom budućem životu. Tako sam i ja dječje ponosna na svoju ulicu koja je preživjela još jedno subotnje poniženje i poput prave je dame otresla svoje skute, počešljala tek prstima svoje raskuštrane vlasi, popravila šminku i još posljednji se put nevješto popiknula na previsoku potpeticu, a onda samouvjereno i hrabro ušetala u još jedno nedjeljno jutro. Obuhvatim ju majčinski ponosnim pogledom kao na maturalnoj večeri u kojoj otac čeka trenutak plesa sa svojom ljubimicom da svima dokaže i pokaže kakvu krasoticu je on odgojio.

Ta je nedjelja ipak bila nekako drugačija. Navikla sam na nikoga, a onda je na početku ulice odnekud isplivala nejasna slika nekoga. Moja ulica i ja nismo same uživale u jutarnjim meditacijama, nismo se mogle opustiti u crnoj kavici naših virtualnih razgovora, jadanja,tračeva,gluposti. Netko se pomaljao u daljini ne samo slikom nego i plastičnom škripom čudnih kotača koji su se nekontrolirano zabijali i odbijali od rubnika. Bila je to mlađa žena umornoga koraka, slabašne građe poput kakvog dječačića koji se premoren vraća sa igrališta ne mogavši nositi niti loptu jer mu je u tom trenutku premora i ona ispunjene zrakom bila teret. Pogleda uprtog u asfalt,ta je žena izazivala sažaljenje jer ju je prepuna torba na improviziranim kotačima ljuljala lijevo-desno, pa je ona izuzetnim naporom održavala ravnotežu. Površnim pogledom kroz prozor netko bi zaključio da se radi o zakašnjeloj pijanici ili tek nesretnoj ženi izbačenoj iz kuće od kakvog prokletog mužjaka i to baš na svetu nedjelju. Neočekivano se zaustavila ispred kontejnera za papr i žicom spletenom poput udice vješto je izvlačila novine. Zainteresirao me njezin ukus jer je sa strane odlagala samo političke tjednike  i otvarala stranice burzovnih tablica koje je očito pratila i već je unaprijed znala gdje se u kojim novinama nalaze.Kad je sve uredno složila na travnjak, uzela je samo jedan primjerak, mačje-spretno uskočila u obližnji kontejner za smeće, rukama se oslonila na gumeni rubnik i sučelice meni izvukla novine. Zaprepastila sam se nad tom obrnutom perspektivom žene sučelice meni koja u razmaku od nekoliko, točnije četiri kata, opušteno u kontejneru za smeće čita burzovne izvještaje! Zamišljala sam njezina omanja stopala koja su umoćena u subotnje otpatke nekih drugih žena i muškaraca koji još uvijek spavaju svoja nedjeljna jutra, bezbrižno i bezdušno. I baš sam ja bila svjedokom tog mačjeg, mučnog skoka u ralje crnog kontejnera! Žena je bila zadubljena u čitanje, a ja sam se ponašala kao uspaničena glupača koja je inflagranti uhvatila muža u ljubavnom klinču sa svojom suparnicom. Pomiješani osjećaji sažaljenja, uzbuđenja i zaprepaštanja ustupili su mjesto nekom čudnom miru. Jer nas smo dvije, svaka na svojoj strani ulice, uživale u nedjeljnom jutru. Ona čitajući novine, a ja upijajući svoje nedjeljne mirise, zvukove i boje. Bila je to beketovska slika lika umoćenog u kantu za smeće, onemogućenog kretanja koji je sakupio sve svoje nesreće u neku imroviziranu  maketu pokretnih kolica, a sada čita nekakva sumanuta i nerazumljiva, stara burzovna izvješća! Ta mi se žena nije učinila nimalo nesretnom, čak štoviše, bila je opuštenija od mene. Izgladalo je kao da se odmara. Iz perspektive kotejnera gledala je na ulicu. Kao da gleda kroz prozor svoje sobe. Kao ja tog nedjeljnog jutra. U jednom trenutku pogledi su nam se sreli. Oči su bile nejasne, ali dužina pogleda koji je izdržao trajanje dokazivala je njezinu dostojanstvenost i hrabrost. Ja sam prva spustila pogled. Bilo me je sram moje bahate nedjelje, mog bijelog kreveta, umivaonika, moje skupe paste za zube, mog četvrtog kata. Nisam izdržala pogled žene koja vuče kolica i stoji u kontejneru oslonjena na njegov rubnik. U nedjeljno jutro. U trenutku bolne empatije poželjela sam da zamjenimo mjesta. Željela sam se naći u tom prokletom kontejneru  s tim škripavim kolicima na plastičnim kotačima. Željela sam razumjeti burzovna izvješća koja nikada nisam razumjela. Željela sam biti netko tko će te proklete, dosadne i mrzovoljne nedjelje započeti neki novi život u crnilu kontejnera. Tko će gaziti po tuđem smeću, hrabro i dostojanstveno. Naši su se pogledi sreli tek toliko koliko traje ona ubrzana, idiotska reklama: ”…za sve ostale detalje pitajte svog liječnika ili ljekarnika.” I u tom djeliću trajanja ja sam uprkos nedjelji poželjela uskočiti u kontejner ne toliko da spasim nju koliko da spasim sebe. Jer bilo je nekog čudesnog prkosa i dostojanstva u toj slici nepoznate žene.

Istim mačjim skokom kojim je ušla, izašla je iz kontejnera. Pokupila je ostatak novina, uredno ih složila u kolica, podignula pogled prema četvrtom katu i uspravno nastavila putovanje do kraja moje ulice. Kad se izgubila u omaglici tek pomaljanog jutra, osjetim neku nevjerojatnu snagu.Morala sam prekinuti rutinu tih prokletih nedjelja!

Čekajući veče, uzela sam neku staru torbu bez kotača i kad sam bila sigurna da svi, baš svi spavaju, uskočila sam u onaj isti kontejner. Smrad tuđih već nedjeljnih otpadaka zapuhnuo me i ohrabrio da započnem neko novo putovanje. Makar do kraja moje ulice gdje se moja sjena stopila sa sjenom nepoznate žene iz kontejnera.

Otada nedjalje nisu bile tako loše. A moja ulica koju sam povremeno posjećivala pod okriljem noći dobila je novu dimenziju. Bezvremensku.

Kroki šesti – NIJE MADONA S DJETETOM NEGO DIJETE S MADONOM

Bilo je to jedno od onih lica koja se pamte. Vječno nasmješeno. Kao lice voštane figure zamrznuto u prostoru i vremenu. Čovjek se boji takvih lica. Čine se nestvarnima. Poželiš im skinuti taj osmijeh jer tko se uopće danas smije. To nije normalno. Stalno biti zamrznuto nasmijan. Ukočeno nasmijan. Kao lice sretnog čovjeka na zahodu. Nužda je u tijeku. Sve je prošlo fantastično lako. I eto baš takvog olakšavajućeg osmijeha. Bez tereta. Levitirajućeg.

I baš zato se među mnoštvom to bezlično lice, zbrčkano, sitnih očiju koje to nisu jer su nekako čudno zatvorene, zato se to lice isticalo. Samo radi lebdećeg osmijeha. Kojem nije mjesto na jednoj užurbanoj tramvajskoj stanici. Ispod onih prozirnih kućica na kojima se grad bahato potpisao : GRAD ZAGREB. Kao sad on stoluje na svakoj toj stanici. U svakoj toj kućici. Tog je dana u kućici stanovala ona. Ona koja se levitirajuće smijala. A odmah do nje stajalo je dijete. Djevojčica. Njezina. Prekrasna. Djevojčica drži majku za ruku. Sigurna sam da nije majka držala djevojčicu. I one su se igrale. Majka je sjedila na rubu metalne, sigurno hladne klupice (u vlasništvu grada Zagreba, naravno ), a djevojčica je kucala na prozirno staklo. Onda je svečano ušla, pozdravila majku i dala joj malu krpenu lutkicu. Sjedne majci u krilo i nudi joj izmišljenu šalicu. Ova se smije i one pijuckaju svoju izmišljenu kavicu, u izmišljenim šalicama. Ljudi ih guraju. Mrzovoljno prigovaraju. Ali one ih ne čuju i ne vide. One žive svoj izmišljeni život ispod nadstrešnice jedne obične tramvajske stanice u vrevi velegrada. One su fantastično isključene. Upućene jedna na drugu. Smiju se. Sretne su. I mala krpena lutka je sretna. Na kraju metalne klupice. Na tako malo hladnoga gradskoga prostora. Stanuje sreća. Obična, mala, svakodnevna, divna sreća. U šalici izmišljene kave. I ruci djeteta koje drži majku. I silazi s krila. Uzima malu odbačenu šibu. Igraju se škole. Djevojčica majci šibom pokazuje slova. Uči ju čitati. Ona šuti i samo se smije. A to malo djetešce slovka: G-A-D Z-A-B-E-G. Ne poznaje još slovo R. A G izgovara kao J. Dadaistička slika GAD-nog ZAJEB-a.

Možda tako neki i misle. Kad ih gledaju. Djevojčicu s majkom. Koje su izašle iz tramvaja. Gdje je majka prosila ispruženom rukom. A djevojčica je kraj nje stajala. Niti jedna ništa ne govori. Dok majka prosi. Jer ljudi oko njih govore i previše. Ljudi su strašni. Zli. Odvratni. Nemilosrdni. Bešćutni. Okreću glave. Ljudi su neljudi. Ne razumiju. Ne tiče ih se. Glupi su. Gledaju kroz prozor.Tramvaja. A ne gledaju. Gledaju da ne gledaju. Ni oni nemaju. Nek ide raditi. Kak ju nije sram…

Zato se ona ukočeno smije. Zato su one razvile tehniku isljučenja. Ne čuju, ne gledaju. Žive svoj nasmiješeni, ukočeni život utopljen u izmišljenoj šalici crne kave. I idu u školu. Na tramvajskoj stanici. Sjede na metalnoj klupici. Kao u razredu. Dijete uči majku čitati. Dijete vodi majku za ruku. Dijete joj popravlja kosu koja neuredno padne preko očiju. Kao slika u ogledalu. Izokrenuta slika života koji to nije. A je. Jer mora biti.

Bila je to moja veduta grada. Rodnoga mi grada. Kojeg sam zbog ove beskrupulozne panorame mrzila. I zbog ljudi koji to nisu. Koji ne vide i ne razumiju sirotinju. Majčinu ruku u dječjoj. Izokrenutu sliku u ogledalu života. Koji se poigrava tuđim sudbinama. Na tramvajskim stanicama.

Priča nije ovdje stala. Ona se nastavila jednog kipućeg ljetnog dana u tramvaju. Nekoliko mjeseci kasnije. Isti osmjeh.Ista žena. Isto dijete. Starije nekoliko mjeseci. A činila se starijom nekoliko godina. Od svoje majke. Ona ide naprijed. I za ruku vodi majku. Nisu prosile. Bile su u ljetnim šarenim suknjama. Bile su jednostavno lijepe. Uhvaćena slika u vrelini dana. U krilu sam držala polovicu lubenice. I gledala u svoje dvije poznanice. Smješkala sam se. Nisam gledala kroz prozor. Nisam gledala da ne gledam. Iako nije bilo ispružene ruke.

Djevojčica je stala ispred mene. ”Kaj je to?” Prstićem je probušila prozirnu foliju na lubenici i narušila harmoniju crnih koštica na crvenoj podlozi. Na užas starije gospođe. I njezino snebivanje. I ruke na ustimal. Zbog užasa. A nas dvije smo se nasmješeno pogledale. Izvadila sam malu žličicu i zagrabila sočno crvenilo. Ona je požudno srkala crvene sokove. Ja sam ju hranila, a ona je veselo trčkarala tramvajem. Majka je samo nečujno stajala. I smješkala se. Gledala je samo u svoju djevojčicu. Bila sam sretna što mogu biti dio njihove nove tramvjske igre. Bila sam počašćena što mogu počastiti ovu hrabru, divnu djevojčicu koja je presretno gutala crvene okruglice i pritom stalno pogledom milovala majku. Postala sam dio isključene priče. Tramvajske. Postojala je samo djevojčica, njezina majka i zeleno-crveno-crna lubenica. I njezin ljetni miris. I njezin slatki sok koji se cijedio niz rumeno lice te prekrasne djevojčice. I sve je bilo tako skladno, jednostavno, toplo ljudski. Mi smo se smijale i uživale. Ostalo nije bilo važno. Tada čovjek osjeti čaroliju sreće. Jednostavne sreće darivanja ljubavi drugome. Osjeti mirisne sokove života u običnoj poolovici lubenice. I dječjim prstićem probušenoj foliji. I prljavim ljepljivim prstima. I pljunutim crnim košticama u bijeloj papirnatoj maramici. I nema gađenja. Niti gledanja kroz prozor. Niti okretanja glave. Jer to je okretanje od sreće, ljepote trenutka, ljudskosti, topline, života.

Nenadani su se , slučajni susreti nastavili. Ponekad sam ih vidjela u staklu kakvog izloga ali čim sam se okrenula one su nestale u masi grada. Najtužnije su bile slike kraj kontejnera. Noću. Kad majka drži dijete koje traži. U crnim raljama kontejnera. Nešto. Ne traži majka. Ona se opet samo izgubljeno smije. A njezina djevojčica nestaje u kitovoj utrobi poput Pinokija. I baš kad mi se čini da će ju neman crna progutati, majka ju spretno izvadi iz te limene, proklete čeljusti. Koja noću cvili, tupo, metalno. Odzvanja izdajnički. I tada ju ljubi dugo, dugo. I one su opet sretne u svom isključenom životu izvan tramvaja i kontejnera. Na kojem je opet potpisan grad. Moj rodni grad. Kojeg mrzim te noći jer zaboravlja da malene djevojčice ne mogu voditi svoje bolesne majke kroz vrevu velegrada, po tramvajskim stanicama ili utrobama kontejnera. One bi trebale spavati u svojim toplim krevetićima, imati svoje mirisne igračkice… A taj isti grad spokojno spava. Te noći. Dok one lutaju između tramvajskih stanica i kontejnera. I svake druge noći. Koje su duge. Kao noći bolesnika koji se ne može okrenuti u krevetu da uhvati svježinu one polovice koju njegovo bolesno, izmučeno tijelo još nije zagrijalo. A one lutaju i lutaju i smije se. Sigurno se smiju. U svom paralelnom svemiru koji isključuje i grad i njegov potpis na tramvajskoj nadstrešnici. I otmjene gospođe koje se snebivaju nad prstićem zapiknutim u lubenicu.

One odlaze u noć chaplinovskim korakom. Čini mi se da čujem njihov smijeh. Negdje. Smijeh koji me naučio jednostavnosti sreće. I toplini slike na kojoj dijete čuva majku. Dok grad spokojno spava.

Kroki peti – LOLA, IZLOZI IZ(LAŽU)

Zaprepastio me metalni zvuk vratiju. Tako su bolno zajecala kod nasilnog otvaranja kao kakva razmažena dječja igračka na koju bezosjećajno stanemo u naletu roditeljskoga bijesa. Zastao sam kraj prozora. Ne mogu vjerovati. Uređuje se zapušteni prostor nekadašnje papirnice.Moj je prozor točno nasuprot tog zaboravljenog nezdanja kojeg je zapustio i Bog i Vrag. Čak i prolaznici koji nikada prolazeći ne bace pogled kroz izlog prepun starih, vlažnih novina koje se raspadajući bolesno ćute na težinu olova pomiješanog s mirisom ozona.Poznata mi je ta mješavina otrovnog i zdravog koja često ulazi kroz prozor dnevne sobe nakon ljetne, gradske, kataklizmičke oluje. Tada zamišljeno zatvaram prozor neznajući borim li se protiv otrova ili zdravlja te čudesne ljetne alkemije.Često sam igrao neku pomaknutu igru kladeći se sam sa sobom koji će prolaznik pogledati prema tom zaboravljenom prostoru. Ja sam, naravno, uvijek bio na strani onih nikadgledajućih i, naravno, uvijek sam pobjedio. Ponekad su me pokolebali oni koji bi prolazeći navukli veste, ovratnike kaputa ili šalove preko nosa osjetivši nemiris koji je već otužno koketirao sa raspadajućom mokraćom.
Kao da sam oduvijek znao da će mi taj izlog promijeniti život. Imao sam osjećaj da ga nitko osim mene ne vidi, ne miriši, ne čuje. A ja sam ga onako baudelaireovski osjećao pod prstima. I njegovu pljesnjivu memljivost i njegovu glatkoću staklenih vratiju. I hladnoću metalne kvake koju sam jednom, ohrabren kolektivnim pijanstvom nakon uspješno završenog projekta, osjetio u školjci svoje ruke. Pokušao sam u to nebulozno doba noći ući u taj tajanstveni dvorac mojih svakodnevnih znatiželja. Mamio me taj izlog kao što se mame djeca preslatkim okusima bombončića umotanih u šarene papiriće njihove nestrpljivosti. Nisam ni tada ni kasnije uspio otvoriti ta sveta vrata. Poželio sam strgnuti papire, ogoliti tajnu izloga. Ali sve je ostajalo na mojoj tihoj, razbludnoj, pomahnitaloj i nepristojnoj želji. Koju po običaju nikada nisam ostvario.
I sada se konačno netko usudio. Ono što ja nikada nisam. Pa sam bio ljut zbog svoje nesposobnosti i nepoduzetnosti. Zbog pomanjkanja avanturističkoga duha. Nepoznat Netko otvara vrata moje tihe čežnje. Ne vidim ništa. Vrata se brzo zatvaraju. Neki novi, vjerojatno mirisni papiri ponovno mi zaklanjaju pogled. Pomislio sam kako nikada, baš nikada neću saznati što je iza tog staklenog izloga. Ja koji sam prošao kroz Berlinski zid, ja koji sam proputovao više od polovice zemaljske kugle. Ja koji sam prošao i vidio nemoguće, nikada neću vidjeti to nešto nasuprot moje dnevne sobe.
Promjena papira dobrano je uzbudila moju primitivnu maštu. Ulazili su neki ljudi. Majstori vjerojatno. Lupalo se, rušilo, prašilo. Sklapali su se poslovi stiskom ruke ispred izloga. I pražnjenjem desne nosnice na pločnik ispred izloga. Neki čudni, neukusni likovi na čijim su se zapešćima svjetucali preveliki satovi. Koji su pokazivali neko nevrijeme. Čiji su bijesni automobili pubertetski pretjarano cvilili gumama za odlaska. Svašta. A ja sam odmicao zavjesu. Stalno. Kao kakva ocvala udovica koja čitavo kućansko radno vrijeme furiozno špijunira zgodnu, mladu, nasmijanu susjedu. Jer ona nije zgodna, mlada i nasmijana. Gadio sam se. Sebi samom. Na što sam spao! Na odmicanje zavjese… Čak sam povremeno i taktiku mijenjao. Ovisno o sunčevoj putanji. Tada bi kroz neposlušnu dašćicu poluzatvorene rolete čak ručao napeto gledajući u zatvoreni izlog. Glodao sam masne boce pileće i razvlačio kanibalski kožu pileću buljeći kroz reškicu rolete. Strašno. Znao sam da je to bolesno ali sam isto tako znao da me tamo netko čeka.
I onda svega tri tjedna prije godine Nove u svom sjaju zablistao je moj tajanstveni stakleni izlog. Papiri su strgnuti, staklo se više puta pralo i brisalo i brisalo i pralo…
I odjednom u tom sjajnom izlogu ugledam divnu lutku. Odmah sam znao da se zove Lola. Bila je čudesno lijepa. Ne kao ostale lutke iz izloga. Od jeftinog gipsa bez prstiju, kose ili očiju. Moja je Lola bila najljepša žena koju sam ikada vidio. Kako su ja samo lijepo odjenuli. Prekrasna tamno plava haljina, punđa na zatiljku spuštena, ruka malo podignuta kao da me pozdravlja. Izgledala je fantastično. Kao Audrey Hepburn u ”Doručku kod Tiffanyja”. Obožavao sam taj film, ali to kako sam ja obožavao svoju Lolu, to vam ja uopće ne mogu opisati. Moj se život iz temelja promijenio. Stalno sam gledao u izlog. Navečer bih joj poslao poljubac kroz prozor, a ujutro bi je još snen pozdravio osmijehom kao što, vjerojatno, niti jedan muž ne pozdravlja jutrom svoju ljubljenu ženicu. A Lola se smješila onako iz daljine, tajanstvena, otmjena,očaravajuća. Nisam se približavao izlogu. Nije bilo potrebe. Lola i ja voljeli smo se platonski. Na daljinu. Moja Beatrice slatkih snova. Mijenjali bi joj haljine, okretali je od i prema izlogu. A ona je uvijek bila jednako lijepa. I privlačna. I tajanstvena.
Posao je cvao, dućan je dobro poslovao. Gledao bih žene koje u velikim, otmjenim papirnatim vrećicama s potpisom, spremajući svoje kartice izlaze sa smiješkom.Htjele su biti lijepe poput Lole ali to im nije uspjevalo. Svaka haljina skinuta sa Lole odmah se prodala. U gradu se pročulo za taj ”moj” dućan. Izlazilo se, ulazilo,dopremala roba. Cvilile su gume vlasnika s prevelikim satovima sve do ponoći.
Kad su blagdani prošli, euforija oko novog ”Lolinog” dućana pepeljugovski se stišala. Kupaca je svakim danom bilo sve manje. Lolu su oblačili u neke trivijalne svakodnevne krpe kojih nije bila dostojna. Nije se više smješkala. Kao da je smršavila. Možda se i razboljela. Izlog se više nije prao i brisao. Lolu sam tek nejasno vidio iz daljine. Prodavačica je danima u kutu čitala stare novine i lakirala nokte. Cvileći automobil rijetko bi navraćao.
Jednog jutra kraj Lole, moje Lole osvanuo je On. Njezin lutak. Počeli su prodavati i mušku odjeću. Bar su pokušavali. A taj je muški lutak postao moja svakodnevna opsesija. Mrzio sam ga. Onako mlad i uređen činio mi se vrlo pristalim mladićem. Stalno je gledao u Lolu. Ona više nije bila okrenuta izlogu s podignutom rukom, nego je koketno bila zagledana u Njega. Bio sam prestravljen. Moja Lola! Više nisam mogao normalno živjeti. Prestao sam raditi, jesti, izlaziti iz stana. Danonoćno sam buljiou izlog. Pratio svaki njihov ”pokret”.
Jedne noći iznemogao, odlučio sam nešto učiniti. Moram spasiti Lolu od ovog nikogovića. Iskrao sam se iz stana oboružan ciglom. Razbio sam izlog. Ukrao bezimenog lutka, poljubio svoju Lolu i odjurio. Bacio sam ga u kontejner na drugom kraju grada.
Idućeg dana smjenjivali su se. Policija. Majstori. Susjedi. Kimanje glavama. Moja se zavjesa odmicala.Ništa od svega toga nije me brinulo. Osim Lole. Ona je tužno i zamišljeno gledala u moj prozor. Ona je znala. I šutjela. Ali nije bila sretna. Mrzila me. Ja sam to osjetio kroz hladnoću staklenog izloga.
Druge sam večeri donio još jednu odluku. Lola moja biti moja.
Razbio sam izlog. Oteo Lolu. Potrčao preko ceste.
Idućeg su se jutra čudili. Kažu bio je pravi gospodin. Doktor. Politički angažiran. Pjevao u crkvenom zboru. Ne razumiju što se dogodilo. A pogotovo ne razumiju njegove posljednje riječi:” Sve za Lolu, Lolu nizašto”.
Zapisnik zaključen 15. siječnja 2012. Slučaj neriješen.

Kroki četvrti – TAJNI ŽIVOT BLAGDANA

BOR=ROB

Prodao ga je uz smiješak. Uhvatio u mrežu kao zlatnu ribicu koja se nije opirala. Možda malo širinom svojih grana. Onako uhvaćen, savladan, uredno zapakiran i plaćen pokorno je mirovao na stražnjem sjedištu. Pjevao je mirisom smole nekog nepoznatog mediteranskog krajolika. Onako moćan, visok i opojan, uhvaćen u zamku nekakve svilene mreže, izgledao je uplašen. Kao dijete okruženo vršnjacima koji su spremni na neku uzaludnu dječju tučnjavu.

Ušao je uz bijesno i nervozno negodovanje oca kojemu je bilo teško nositi ga. Osim toga zaprljao je svoju novu kožnu jaknu glupom smolom. On kao da se smijao toj svojoj blagoj kazni za strašnu torturu koju su mu namjenili. A smola se doimala kao suza, gorka, opora, ljepljiva, mučna. Suza koja kane tek tako ili možda…

Okružiše ga, okitiše ga, okruniše ga. Upališe ga. Uživahu u toplini svoga doma i okićene božićne jelke. Nije ih bilo briga što on teško podnosi težinu kuglica, teško drži božićnu zvijezdu, što mu smeta histerično žmiganje raznobojnih lampica. Bio je žedan, oni su pili. Bio je gladan sunca, oni su jeli. Bio je prikovan za drveni križ koji ga je držao uspravnim. Bio je poput Isusa koji se žrtvuje za ljude. Za one iste ljude koji su nakon nekoliko dana prigovarali jer mu iglice stalno padaju pa ih moraju čistiti. Grane su mu se opustile pa izgleda jadno.

Uzeli su kutije, okružili ga, raskitili, skinuli krunu.Ugasiše svjetla i baciše ga na smetište.

Rasterećen u mraku svojih misli, ujutro osunčan svjetlošću, činio se sretnim.

A oni ostaše nesretni i nervozni zbog praznine u kutu sobe gdje je bila božićna jelka. Ili možda zbog praznina u srcima i glavama…Oprosti im Bože, ne znaju što čine!

 

HODNIK

Čudna je to prostorija.Prolazna. U nju se ulazi da bi se izašlo. Da bi se došlo do neke druge prostorije koja nam je cilj. Jer on sam po sebi nikada nije cilj. Možda samo ponekad u nevrijeme kad trčeći pred kišom uletimo u naš hodnik i sretno zatvorimo vlažnjikava vrata. Hodnik nam na neobičan način simbolizira vrijeme blagdana. On skuplja i miješa mirise slatke, opore, kisele, mirise kuhinjske i zahodske. On sve to vari, muti, tempira i ispušta kroz svoja usta ulaznih vratiju. On prima drage nam goste koji u njemu ostavljaju blatne tragove svoje obuće. Kad dolaze onako pomalo zbunjeno i hinjeno veselo, kad skidaju svoje kapute, poneki cipele. On sve to povjerljivo čuva. A kaputi nagurani na maloj vješalici dodirujući se ispuštaju mirise blagdanske. To su uvijek ”oni bolji” kaputi za posebne prigode. I baš oni mirišu na ustajale ormare, naftalin, na brzinu stavljen parfem sa dna bočice koji se čuvao baš za tu priliku. I cipele leže onako beživotno kao odbačena stopala, mirno i nepokretno. Na njima se suši skupljeno blato koje će pri izlasku onako izdajnički sasušeno iscuriti iz gumenih reški na potplatima. Ti smiješni pazlići ostaju na parketima kao zaboravljene igračke koje čekaju da sjednemo na pod i iskreno se zabavimo slikom koju ćemo od njih složiti. A tek odbačene rukavice! Kao istrgnute šake pomiješane dvije lijeve, tri desne, uglavnom crne svečane. Izgledaju neuredno kao soba ljubavnika koji odbacuju odjeću u trenutku ludog sladoštrašća.

Hodnik je mistična prostorija koju nitko ne razumije. Drugi slave, on čeka. On čuva i šuti. Pruža mogućnost prisluškivanja, zastajkivanja, ulaska kada i ako hoćemo. On eutanazira život soba, njihovu buku, pjesmu blagdansku, svađu pijanu. On je otok u moru kućne blagdanske histerije. On prima i pozdravlja, on svlači i oblači, on smrdi i miriši.

On je lice i naličje života koji prolazi da bi prošao. Tek tako. Kroz hodnik.

 

BLAGOVANJE

Pomno isplanirana bojišnica blagdanskoga stol: najbolji tanjuri i čaše, noževi, žlice, vilice, savete krpene, božićne grančice, ukrasi, aperitivi… Sve to na najboljem stolnjaku, bijelom sa zlatnim ukrasima. Tišina prije napada. Ona izražajna, emocionalna. Ona tišina koju čuješ i ne znaš kako ju prekinuti. Jer niti jedna tema u tom trenutku ne prolazi.

Vojnici se raspoređuju. Nitko nije zadovoljan svojim mjestom ali ne prigovara. Nije pristojno. Zajapureni obrazi žude za bitkom. Počinje blagdanski objed.

Kuharica poput premorenog zapovjednika nezainteresirano sjedne i tiho nadgleda realizaciju plana. Jedni nasuprot drugih. Nije to sofisticirani nuklearni rat već onaj ljudski, tjelesni, prvosvjetski. Kad se jurišalo uz povike i tuklo bajunetama. Tako se mrcvare mesne delicije, uzimaju se najbolji komadi mesa dok neprijatelj koji je zakasnio u bijesu ispraća svoj mračni batak želja. Koprcaju se sarmice iz kojih ispadaju komadići mesa kao loše zamotani dječji vratići koji se zimi uvijek razotkriju. Otimaju se prženi krumpirići, mast curi na bijeli stolnjak. Toči se crveno vino koje ostavlja krvave orgijske tragove na transparentnoj bjelini snježnog stolnjaka. Vojnici udaraju, hrana nestaje, čaše se ruše,salvete upijaju sladostrast munjevitog rata. Borba jenjava, pobjednika nema. Svi se nemarno naslanjaju neprirodno isturenih trbušina koje svečano dokazuju koliko još uvijek mogu.

Vojska se povlači, ostaje žalosna slika bojišnice.Isparavaju se mirisi probavljivi i neprobavljivi, rableovska glazba u svakom zakutku sobe.

Onaj lijepi, svečani trenutak s početka priče pretvara se u noćnu moru. Otužna slika tamanjenja uništila je skromnost obiteljskog blagdanskog okupljanja. Trebalo bi na kraju ovakvih bakanalija čarolijom kamere vratiti prizore na početak. Jer: na početku bijaše riječ…

 

DAR=RAD

M. ( kao mama ) mjesecima se unaprijed mučila. Budila se noću i razmišljala kako riješiti problem. Kako svoju obitelj razveseliti darovima za ovogodišnje blagdane? Kako im vratiti onaj dječji osmijeh na lice kada u božićno jutro otvaraju dugo žuđene poklone? Sjeća se suzne sreće u očima svoje djece dok dječje nespretno trgaju ukrasne papire da otkriju čaroliju poklona. Nakon toga povlače se u kutak i beskrajno dugo uživaju igrajući se. Zahvalnost očiju, toplina ručica, rumeno uzbuđenje i glasno smijanje, nesumnjiva su prošlost. Dani djetinjstva su iza nas. Gdje je ostala sreća blagdanskog darivanja? Isto negdje iza nas, u našem djetinjstvu, u čaroliji trenutka koji se nikada više ne vraća u vremenima odraslosti.

Zato M. mora napraviti nešto neobično, pokloniti nešto posebno. Ona želi dječju sreću u očima svojih odraslih. Kao i uvijek.

Igra počinje. Ove će godine svi dobiti ono što najviše žele i vole. Kao i uvijek. Nitko nikome ne smije reći što je dobio, a trenutak otvaranja darova za svakoga će biti posebna čarolija. Kao i uvijek.

Svakome od ukućana u prekrasne ukrasne papire umotala je tek papirić na kojem je pisalo što je htjela pokloniti ali , ove godine, kao nikada do sada, sve to nije uspjela kupiti.

Cijeli su se mjesec ukućani borili sa znatiželjom. Tražili su darove po svim skrivenim mjestima u stanu. Molili su M. da otkrije ( uvijek i jest ) što će kome pokloniti. Ove je godine tajnu zakopala duboko u srcu i nikome je nije odala. Kao nikada do sada.

Svi su jedva dočekali jutro. Izostale su bose nožice i tople pidžamice jer su njezini odrasli ukućani naviknutom sigurnošću u njezin ukus, gotovo lijeno i nezainteresirano uzeli svatko svoj darak.

Otvorivši poklone nitko nije ništa komentirao. Nasmijali su se svojim darovima. Izašli iz sobe.

M. je otvorila prozor, zapalila cigaretu, prekrižila značajno ruke u laktovima i pogledala ispod bora.

Njezinog poklona nije bilo. Kao i uvijek. Nasmijala se. Što se nje tiče blagdansko vrijeme darivanja završeno je. Kao i uvijek.

 

 

 

Kroki treći – O SLINAVCIMA I CAREVIMA

Onako glasan i mas(t)an, neukusno raširenih nogu, okružen hihotavim djevojkama, u trenutku razbludnog, muškog monologa, ugleda ružnu fleku na lijevom rukavu. Bem ti sve,a posebno onu moju glupaču kod kuće! E, sve ću sutra odnesti u kemijsku čistionu! Neće ta glupača meni prat i peglat! Ništa ta ne zna! Kuha neko nejestivo smeće, kad uopće kuha! Cijele dane gleda idiotske sapunice, izlazi sa svojim prijateljicama i u depresiji je! A ja nisam u depresiji, ja koji radim i zarađujem za dvojicu, trojicu! Svojim menadžerskim ugovorima osiguravam nam bezbrižan život: benđola, urbana vila, oblekica s markicama, skijačina… I sve to ima zahvaljujući mojim biznisima! Pa da mi barem taj flek očisti! E, kad ja poludim! Baš mi treba taj glupi blam pred ovim curkama. A male su zgodne, vidim da im se sviđam. I zato hoću izgledati kak treba. Nisam ja neki flekavi bezveznjak. Ma, sve je to ta moja lijena glupača kriva! plaćam im već treću rundu koktela – bogme mogu one potegnuti! Možda ih nacugam pa flek neće predstavljati problem. Ali baš me znervirala ta krava, e, jebote!

Mačo ( ne Močo ) vadi kešovinu iz kožnog, crnog novčanika. Ostavlja bogatu napojnicu ali tako da curke vide koliko i kako. Ustane, strpa svoju mješinu do ruba hlača i remena, ponosno se opasa značajno pogledavajući društvo i protrese svoje trbušasto blago. Izvuče dio šarene čačkalice za koju se prihvatila slina i baci ju na crni stol, vjerojatno uz misao: nek glupača čisti za nama, za to je plaćena. Zagrlio je najmlađu i uz prenemaganje kikotanjem družina ( sinjega ) galeba napustila je mjesto svoje promocije i frustracije. Promocije snage sirovih strasti i frustracije jednom običnom flekom, zbog glupače domaće.

Ostao je trag sline na crnom stolu. Za slinavcima ostaju sline. Nacerene, iskešene, guste sline. Kao da su njima prvo pročistili međuzubne prostore, a onda slinu zajedno sa neželjenim sadržajem izbacili. Zvuči gadno i jest gadno. Trebalo bi uzeti DNK kao što kuruzni Horatio, u ponoćnim reprizama repriza CSI Miami, ovlaš skidajući crne naočale, uzima nekim tamo likovima na glupu foru komadić slinice! Stvarno bi trebalo uzeti DNK. Zlu ne trebalo. Kad se otvore sve crne torbe ovog primitivnog slinjenja. Ponekad mi se čini da te sline cure i kaplju po našim glavama. One kaplju i kaplju kao glembajevska krv, kao danak darvinizma kojeg nikada neću shvatiti niti prihvatiti. Gledam te nacerene likove koji iskaču kao čudovišta iz ormara, a zbog glupe nacerene face njima se u zakucima usana nakupi ona neuništiva bijela slinica. Kao bijela svinjica ta se ista slinica pjeni, razvlači i nikako da kapne. To me fascinira kako dugo ljudi kojima se skuplja slina mogu tu istu slinu reciklirati tijekom govora! I koji to zakoni fizike ne dozvoljavaju toj istoj tekućini da konačno kapne! Dajem Nobelovu onome tko izračuna kada će slina slinavaca sakupljena u uglovima usana kapnuti! Jer ja čekam njezino kapanje eto, već pola stoljeća. Ja hoću da slinavci porazno kapnu slinicu, da se usline! Dođe mi da im izvučem te slinave jezike i njima obrišem bjelilo. To bijesno bjelilo oni gotovo nikada ne očiste. Svi mi gledamo i razgovaramo sa tim i takvim slinavcima i nitko se ne usudi reći da obrišu tu strahotu. Kao nije pristojno! A pristojno je ne barem polizati to bjesnilo? Ja ne mogu vjerovati da oni ne znaju da im se slina skuplja. Mislim da oni nas namjerno provociraju tom svinjarijom jer to se mora osjetiti, za Boga miloga! Pa to su ipak njihova usta i njihova slina! Pa možda baš i zbog toga što su to njihova usta i njihova slina. Dosta.

Dan još nije na izmaku. Susret drugi mjesto potpuno drugačije. Moj kvartovski dućan. Mjesto u kojem vrijeme stoji. On te očekuje već godinama nekim zapuštenim cvijetom nepoznatog florističkog podrijetla! Taj preživljava u staroj plastičnoj kanti od Gavrilovićeve masti! Svaki ga dan žalim, navečer kad legnem u krevet nerijetko iskoči njegova otužna slika! To je sigurno najtraumatičnija slika od moje mladosti do opasne zrelosti! Tako, naime, dugo on preživljava sa svojim korijenjem koje ne raste ispod nego iznad zemlje! Vodu dobiva samo za Uskrs i Božić ( ponekad kad pada kiša potajno istresem svoj kišobran da me netko ne vidi i opomene kako je kanta za kišorane kod ulaza ). Taj je neidentificirani ”cvijet” slika i prilika strašnog florističkog nasilja nad nečim, valjda, živim. A tek mirisi u predvorju mog dućana! To je proustovski izlet u rane 70-te kad su drvene trnjanske birtije šnjofale na nešto kiselo i drveno i ustajalo masno i znojno i plasično i kao oprano zmazanom krpom koja je dobra za još samo ovo brisanje. Mirisi se pak miješaju sa zvukom potrganog klima uređaja kojeg kad su ugradili učinili su me tako sretnom i ponosnom da sam danima slavila taj veliki događaj u sebi. Dučkas ima klimu! Mislim moj kvartovski dučkas ima klimu. Bože, sad znam da nismo zaboravljeni. Upravo ta divota mirisa, zvukova i okusa nekih zaboravljenih vremena, mjesto je promocije neke drugačije fleke.

Čekam u redu za blagajnu. On sa desne strane. U nekom čudnom neredu. U plavom kombinezonu. Radničkom kombinezonu punom flekova. Dobre je volje. Što ne bi bio. Kupil si je samo pivicu. I tak je sretno drži strpljivo čekajući i smješkajući se svakome tko prođe. Sigurno pripada onoj prekrasnoj grupici ispreddućanskih pivopija. To je jedna nevjerojatno simpatična grupica posebnih ljudi koji su dio kulture jednog dućana. Dućan bez njih nije dućan. Oni, naime, ne plaćaju kauciju za flašu jer, evo sad popijem pa vrnem ko i uvek! Upravo takav dobrovoljček stoji u redu pored mene. Kombinezon jedva drži poveći pivski trbuščić kojemu, eto, fali još ova pivica.A flekova! Svih vrsta, boja i veličina. Izgledaju kao neka kožna bolest koja se nezaustavljivo širi. Zapravo kao dječja bolest, bezazlene vodene kozice, mrljice… Ali On nema problema sa flekovima. On ih ponosno nosi. Ne srami se. Nema se čega. On radi pošteno. On radi puno. On zaradi koliko zaradi. Za pivicu se nađe. I On se smješka. On je jedini u tom redu dobre volje. Drugi voze puna kolica i tako su neukusno nervozni da čovjek pored njih postaje nesretan i nezadovoljan. Oni plaćaju karticama. On drži pivicu i siće keša. Ljudi, kakav je On Car! On mi je Car nad Carevima! Puštam ga ispred sebe jer moram nešto učiniti za svog Cara. Osjećam da moram nešto napraviti za čovjeka u plavom, flekavom kombinezonu. Jer On nema problema sa svojim flekovima i mrljama. One su vidljive i pošteno zarađene. One unutarnje mrlje na savjesti i duši, e, te su grde! Čista savjest, plaćena pivica ( ipak bez kaucije ) i smješak. Baš to je formula sreće! Kad nemaš problema sa sobom, kad si čist ko suza usprkos flekavom kombinezonu, onda si Car!

Car je platio pivicu i kimanjem glave mi zahvalio što sam ga pustila preko reda. E, da On zna da je moj Heroj dana, mjeseca, godine, da je Faca! Ali Njemu to nije važno. Nije ni drugima. Drugi ne vide flekave ljude u plavim kombinezonima bez flekave savjesti. Vide samo slinave čačkalice i bogate napojnice.

Osnovat ću Udrugu Careva s pivom u plavim kombinezonima koji piju ispred dućana, bez kaucije, naravno! Udruga će prerasti u stranku. Stranka će pobijediti na izborima. I tako ćemo ući u Europu bez mrlje, čisti ko suza. Bez sline u zakutku usana. Bez kaucije. I pljunut ćemo u lice svakom onom tko kešovinom slini. Jer on nije car.

Kroki drugi – DAN KADA JE SNJEGULJICA NESTALA

Uvijek pogledam taj prozor. Zaboravit ću kruh kupiti, ali u
prozor ću sigurno pogledati. Baš mi je na putu. A možda i nije jer ako sam u
tramvaju moram se priljubiti uz vlažno i masnjikavo staklo, neprirodno vrata
istegnutog pogledati prema gore. Ako pak samo prolazim ulicom moram doći gotovo
do tramvajske pruge da ugledam nju. I uvijek je to ista slika: pretpostavljam
gumena figurica visoke djetinjaste Snjeguljice, do nje jedan patuljak, a do
njega vršak kapice drugog patuljka. Ta je družina u lijevoj polovici prozora. Do
njih umjetni papirnati suncokret okrenut ulici. Prvi puta sam tu Snjeguljicu
zamjetila jer je okrenuta leđima prozoru. Kuda ona to uopće gleda? Jer kad
uređujete prozor koji gleda na prometnu ulicu onda sve što u taj prozor stavite
gleda tu istu ulicu, nudi se i vrišti. Podsjeća me to na ulicu crvenih
svjetiljki gdje se nude One isto okrenute u izlozima Onima koji prolaze. Ali ova
se moja Snjeguljica ne nudi. Ona gleda u sobu. I upravo me to pokrenulo. Otada
već godinama gledam svakoga dana taj zatvoreni prozor. Uvijek je zatvoren. Bez zavjesa…

Iza prozora sigurno živi Ona. Sama, zaboravljena, napuštena.
Budi se rano jer rano odlazi na počinak. Ima starinsku, već ogrubjelu od pranja
spavaćicu koju uredno prihvati prije lijeganja. Kao vjenčanicu. Svečano i
ponosno. Nikada se nije udavala. Nije stigla. Druge jesu ali Ona se brinula za
svoju staru majku kojoj duguje sve: svoju glazbenu pijanističku karijeru, svoj
malograđanski ugled, pa čak svoju uvijek istu urednu, kratko ošišanu kosu. Majka
je odavno umrla baš kao i njihova lijena, debela i nepokretna mačka koju je
majka obožavala.

U predvečerje Ona legne u starinski, visoki krevet, uredno
složi papuče, čak svaku prije dobro protrese da se dlačice slože kako bi ju
ujutro svježe dočekale. Nije voljela miris ustajalih papuča. Ponekad bi ih
stavila na ruke i trčala s njima bosonoga po stanu da ih provjetri pitajući se
koliko im to može pomoći da se riješe nožnih smradova.Uredno posloženih papuča
koje su poput kopca čekale jutro sremne za odlazak do školjke,navukla bi
pokrivač do brade i spustila ruke izvan njega. Izgledala je kao pacijent koji
nervozno očekuje večernju vizitu uronjen u miris antiseptičkog sredstva. I tada
bi i Ona bolesnički nervozno čekala da se upale ulične svjetiljke i reklama
obližnjeg dućana čije bi poskakivanje unosilo prvu i jedinu živost u njezinu
sobu. Gladala bi satima svjetlucanje reklame i izbrojala uvijek isti broj
između dva pokreta pali-gasi. Voljela je to svjetlo. Ona mu se veselila
cijeloga dana. Zato i ne stavlja zavjese na prozor. Bože, da mama zna. Naljutila
bi se jer što će ljudi reći kakav je to prozor bez zavjesa, kakva je to
domaćica koja ne stavlja svježe oprane zavjese na svoje čisto oprane prozore.
Ali to je bio njezin mali neposluh mnogo godina nakon mamine smrti. Nije joj se
dalo penjati na stolicu i stavljati zavjese, Uvijek je to mrzila. A mama je
obožavala. Svečanost stavljanja zavjesa bio je ritual u njihovom životu. One su
ga unaprijed planirale, osmislile strategiju, pripremile se za trenutak i u
tišini to obavile. I mama bi uvijek glasno i zadovoljno zaključila: ”Evo vidiš
kako malo treba, a kako su lijepe. Trebala bi to češće raditi.” Ne treba malo,
nisu lijepe i ne želim to često raditi, mislila je i uvijek šutjela.

Pet, šest-pali, jedan, dva, tri-gasi. Veselo je to svjetlo.
Osjećala se kao u kakvom holivudskom filmu u kojem ubojica bježi pred policijom
i vežući si motelskim ručnikom prostrijeljeno desno rame, nervozno puši
posljednju cigaretu čelom oslonjen o kišno prozorsko staklo. Zna da će biti uhvaćen
pa pretjerano uživa u dimu upijajući svaki djelić slobode koju mu pruža to
nikotinsko sivilo. Trebala sam biti glumica, oduvijek sam to željela. Ali mama
je voljela klavir. I tu je svaka priča bila suvišna. Otkad je umrla nisam
svirala. Ne da mi se, rastuže me bijelo-crne tipke. Kad ih pritisnem potisne se
zrak i izlaze neke metiljave, rastopljene čestice pune crnih točkica koje na
suncu svjetlucaju poput pijeska u kakvom dječjem gradskom pješčaniku.

Mrzim zvuk i miris klavira. Lukavo se provlači prostorijom
kao zaboravljena paučina u stanu kakve nemarne gospođice. Volim svjetlo
reklama, glasove užurbane ulice i cviljenje tramvaja.

Ali ne izlazim. Moram se brinuti za kuću, dobro je očistiti,
zaliti cvijeće, oprati rublje. Ne i zavjese. Baš neću zavjese!

Sve je tako sterilno, bolnički uredno. Mirno sjedim u staroj
fotelji. Dižem se tek da obrišem masne mrlje na drvenim ručkama. Taaako, sad je
bolje. Kad sjedim neću držati ruke na ručkama da ne premetim visoki sjaj tamnog
drveta. Opet sjedam nakon što sam uredno složila krpu za prašinu i spremila ju
u posebnu vrećicu. Držim ruke na krilu. Radi ručke. I ustat ću bez oslanjanja
na ručke. Mrzim masnoću ruku. Nikada ih ne mažem kremom. Osjećam kao da se tada
prljam nekom  nepotrebnom gustom masnoćom
koja halapljivo prodire kroz pore i miješa se sa crvenom krvlju  mojom.
Mogla bih nositi rukavice. Razmislit ću o tome.

Trebala bih spavati, a svjetla me mame. Izašla bih, a bojim se.

Ti me jedina razumiješ, Snjeguljice moja! Ti si moja Majka
Božja – gledaš me, ne prigovaraš, odobravaš sve što radim i mislim. Poludjela
bih bez tebe. Svatko bi trebao imati svoju Snjeguljicu.

Ti si moja svetica, moja uzdanica, moj veliki brat kojeg
nisam imala. Moj otac kojeg nisam imala. Moja prijateljica koju nisam imala.
Moja majka koje više nema. Bože, što bih napravila bez svoje Snjeguljice i
njezinih patuljaka? Poludjela bih ovako sama, okupana svjetlećom reklamom i
prepuštena nelagodi uspavljivanja.

U daljini se čuje varjetejski zvuk šansone. Obožavam
šansonu. Njezine kavom i cigaretom nagrižene progutane samoglasnike. Gutam
francuske akcente, sišem ih. Jezgrovita preciznost, melankolija.

Ustajem. Ne oblačim papuče. Neka se usmrde, neka bosi tabani
ostave svoje masne tragove.

Sramim se. Čupam sa dna ormara crne samostojeće čarape.
Mirišu na ustajalo, zakopano i u trenutku pronađeno vrijeme života kojeg nije
bilo. Oblačim čarape drhtavim rukama kao uzbuđeni ljubavnici kojima sokovi
života ključaju i pretvaraju se u opojnu paru daha što bezmirisno jezdi.
Oblačim ih sporo, ženski koketno kao da me iz publike gleda stotinu mladića
željnih. A nikoga nema. Crna će suknja odgovarati. Baš kao i crvena, podatna košulja.
Namirišem zrak i prođem ispod kapljica nekog zaboravljenog i propuštenog
vremena. Oblačim kaput i rukavice. Torba neće trebati. Visoke potpetice i njihovu
seksipilnost prvi sam put osjetila. Sjedam u fotelju ruku oslonjenih na drvene
ručke. Hrabra sam jer imam rukavice. Kompromis kukavica. A i da nemam… Uzimam
ključeve, čvrsto ih stisnem. Sigurno. Odlučno. Izlazim. Ruke se znoje, rukavice
vlaže. Masnoća pršti iz svih pora.

Ujutro na prozoru nije bilo Snjeguljice.

Kroki prvi – ZUBAR

Danas sam bacila svoje smeđe cipele, antilop balerinke. Ili možda jučer…Da,da, igraj se ti Camusa i Stranca negdje drugdje jer baš danas si bezobzirno bacila svoje obožavane cipelice. A sjećam se njihova mirisa, nježnog paperjastog, samtastog kao kad dodiruješ vrhove vlati trave. Tako su me draškale antilopaste dlačice mirisnih balerinki u strogo socrealističkom dućanu s dlakavom, brkatom i strogom, muškobanjastom prodavačicom. Ne bih se bila usudila ne kupiti cipele od tako opake prodavačice! A te su cipelice bile u potpunom neskladu sa dućanom i prodavačicom. Kao baletne cipelice, kao neko čudo meke i nježne. I sad si ih bacila. U smeće. U koš za smeće. I to nije bio koš za cipele. To je bio koš za suvišne papiriće od žvakaće ili pak zastarjelog popisa namirnicakoje je netko jednom kupio ili možda trebao negdje kupiti. Ali, to nikako nije bio koš za smeđe balerinke. A kako su samo jadno izgledale: rašireno,žabasto, izdubljeno, izgrebano, izživljeno, starački obješeno – jadne moje… zašto sam ih bacila?

Izašla sam iz stana. Polutiho pozdravila svoje muškarce. Baš me briga za suđe. Neka ga peru ako hoće. Ja danas ne perem. Ručak. Svađa sa studentom oko bolonjskog upisa. Kako mi je sve to glupo, daleko,nepoznato, naporno.Oni ne razumiju mamu.Mama i postoji zato da ju nitko ne razumije. To i je njezina uloga. Ona je ona koja ne razumije.

On šuti. Jede. Fino mu je. Ima ljubavnicu. Ona to ne razumije.

Mali ima slušalice i uopće ništa ne čuje…

E, ženo, majko, Hrvatice, vjernice, katolkinjo, domaćice, idiotkinjo, budalo, prevarena idiotkinjo, prevarena budalo. Uzalud ti pola stoljeća, tek.

Zato sam sad protestno u tramvaju. Kuda da idem? Pa mene nitko ne treba, mene nitko ne zove.Na mobitelu zalutaju tek poruke T-mobajla, Emezete…Oni se nude, a ja kliknem natrag. Ja njih neću. Niti mene nitko neće. Oni mi bar pišu. Oni me hoće. Nisu tako loši. Ali nemam love…

U tramvaju sam. I baltazarovska eureka podsjeti me na zubara. mazohistička kazna za petak popodne. Pati, pati, idiotkinjo…Idi prokletom zubaru.

U tramvaju je bolesna djevojka. Ima širom otvorena usta i glasno ispušta neartikulirane zvukove. Pružam joj ruku. Majka me pogladi pogledom i kaže:”Sretna je. Uvijek se smije.” Mahnem, pustim njezinu ruku. Izlazim. Sramim se.

Opet ne znam pronaći ulaz u prokleti Dom zdravlja. Koji kat? Kako se zove zubarica? Zašto tašte doktorice uvijek imaju dva prezimena -evo ti tipičnog patrijarhata i kompleksa nerođenog sina! ”To je naša priroda i društvo: nek se rodi dijete, al neka bude muško.” I ja sam trebala biti muško.Imam stariju sestru. Ali nisam. Dodali su mi ”a” na muško ime. I sad sam žensko. S muškim imenom+a. Majka, žena Hrvatica…da ne ponavljam. Prokleta, naravno.

Nema nikoga. Prazan hodnik ispunjen mirisom kloriranog sredstva za pranje. Polako prolazi čistačica gurajući kolica s kantama. Bole je leđa. Pozdravljem. Ona me prezirno pogleda ispod obrva. Mrzi me. Hodam joj po očišćenom podu. Vide se moje stope. Uopće nisam primjetila. Ispričavam se. Ona me opet mrzi i šuti. Izlazi sestra. Ne može me primiti jer server ne radi. Tipičan petak popodne u Domu zdravlja. Bože, mrzi me čak i čistačica, i server, i zubarica s dva prezimena…

I tada skakutajući po kamenom podu Doma zdravlja, da ne ostavim trag ( poput zvijeri ), i pazeći pritom da ne stanem na crte koje spajaju kamene kockice ( ako stanem, on će otići njoj, a ti ćeš ostati sama, debela, pokvarenog zubala i ” nitko neće znati da si ti bila tu i prošla.)” Tada ugledam svoje smeđe cipele: raskvašene, zgrebane, pohabane, već krpane,prašne, mokre od sredstva za čišćenje, iznošene, kosih peta, neugledne, nedostojne, zaboravljene, koje nitko ne voli, kojima nitko ne piše, glupe, sramotne, prevarene… Gledam ja njih i vidim sebe. Vidim ja svoju sliku i priliku u smeđim cipelama. I uplašim se.

Uđem u otmjeni dućan. Gledam cipele. Probam prvi par. Sive su. Lakirane, srednja peta, skupe. Imam 37 kuna. Svoje smeđe vješto, lukavo, odvratno gurnem ispod stolice da ih prodavačica ne vidi. Vidla ih je. Pa, kako bi ja sa takvim cipelama mogla kupiti sive, lakirane, srednja peta, skupe? Blefiram. Igram poker sa glupom prodavačicom. Zbunjuje ju moja moderna tunika i donekle nekadašnje lijepe crte lica. Znam da se prodavačica kladi sama sa sobom da neću kupiti te cipele. Imala je pravo. U zadnji sam tren ugledala zelene, ugodne, simpatične i još skuplje cipele. Činile su mi se dostojna zamjena za moje smeđe. Sive su bile prebahate. Još i lakirane. Nije to za prevarene idiotkinje koje petkom izlaze u okupane Domove zdravlja! Još uvijek pokeraški gledam prodavačicu među oči i pucam – vadim karticu. Ostajem u novim cipelama. Uvijek to radim u prodavaonicama cipela. I uvijek si obećam da to više nikad neću napraviti. Ali što mogu kad ne mogu izdržati do kuće da obućem nove cipele. Pa ih oblačim u dućanu.Nekad sam ih znala držati kraj kreveta da mi ih netko preko noći ne ukrade. Nove cipele. Više to ne radim. Sad sam odrasla. Žena, majka, katolkinja…Uzimam svoje stare, smeđe cipele. Spremam ih u novu mirisnu kutiju. Prodavačica likuje i značajno pogleda moje stare žabaste cipele. Prepoznajem u njezinom pogledu mržnju čistačice iz Doma zdravlja. Što je tim ženama? Zašto me mrze? Nisam sretna. Ja sam samo prevarena žena bez novaca u starim cipelama kojoj nitko ne piše poruke, kojoj djeca stavljaju slušalice…Gledajte me u cipele, glupače jedne, ženomrziteljice. Ja sam jedna od vas ako ne i gora…

Ukucavam pin. Znojim se. Cipele su skupe. I zelene. Što će reći ona čistačica iz Doma:” Gle, glupača si je kupila skupe zelene cipele!” Isuse, skupe su. Mogla sam kupiti sinu tenisice. Odvratna sam. Mislim samo na sebe, Nisam dobra majka.

Ali meni su tog sunčanog, rujanskog petka popodne trebale nove, zelene, mirisne, ugodne, skupe cipele. Meni je trebao taj pin, pokerfejs sa prodavačicom ( ova ja bila mršava, isto nesretna, rijetke kose i izgriženih noktiju ).

Izlazim. Krasna je večer. Topla. Miris pečenog kukuruza migolji Ilicom. Držim otmjenu vrećicu i unutra moje stare cipele. Sramim se vrećice sa potpisom. Ne mojih smeđih cipela. Stanem pokraj kante za smeće. Bacam vrećicu i cipele.

I ugazim u toplu, zagrebačku, rujansku,kukuruznu večer sa mojim zelenim cipelama. ”Zeleno, što volim zeleno…” Osjećam se dijelom te petkovske Ilice. Riješila sam se svojih izdajničkih, sirotinjskih simbola. Dobro sam, nisam dobra.Čak sam i vesela. Ali čim uđem u tramvaj osjećat ću se jadno – toliko novaca potrošeno na potrošenu, prevarenu idiotkinju. A one sad leže u skupocjenoj vrećici sa potpisom. Bar su dostojno pokopane. U Ilici. U petak. Neka im je laka ova rujanska večer.

Meni nije.

A i zub me počinje boljeti. Evo kazne, idiotkinjo prevarena. U zelenim cipelama.

Prati

Get every new post delivered to your Inbox.