Skip to content

Kroki prvi – ZUBAR

Listopad 11, 2011

Danas sam bacila svoje smeđe cipele, antilop balerinke. Ili možda jučer…Da,da, igraj se ti Camusa i Stranca negdje drugdje jer baš danas si bezobzirno bacila svoje obožavane cipelice. A sjećam se njihova mirisa, nježnog paperjastog, samtastog kao kad dodiruješ vrhove vlati trave. Tako su me draškale antilopaste dlačice mirisnih balerinki u strogo socrealističkom dućanu s dlakavom, brkatom i strogom, muškobanjastom prodavačicom. Ne bih se bila usudila ne kupiti cipele od tako opake prodavačice! A te su cipelice bile u potpunom neskladu sa dućanom i prodavačicom. Kao baletne cipelice, kao neko čudo meke i nježne. I sad si ih bacila. U smeće. U koš za smeće. I to nije bio koš za cipele. To je bio koš za suvišne papiriće od žvakaće ili pak zastarjelog popisa namirnicakoje je netko jednom kupio ili možda trebao negdje kupiti. Ali, to nikako nije bio koš za smeđe balerinke. A kako su samo jadno izgledale: rašireno,žabasto, izdubljeno, izgrebano, izživljeno, starački obješeno – jadne moje… zašto sam ih bacila?

Izašla sam iz stana. Polutiho pozdravila svoje muškarce. Baš me briga za suđe. Neka ga peru ako hoće. Ja danas ne perem. Ručak. Svađa sa studentom oko bolonjskog upisa. Kako mi je sve to glupo, daleko,nepoznato, naporno.Oni ne razumiju mamu.Mama i postoji zato da ju nitko ne razumije. To i je njezina uloga. Ona je ona koja ne razumije.

On šuti. Jede. Fino mu je. Ima ljubavnicu. Ona to ne razumije.

Mali ima slušalice i uopće ništa ne čuje…

E, ženo, majko, Hrvatice, vjernice, katolkinjo, domaćice, idiotkinjo, budalo, prevarena idiotkinjo, prevarena budalo. Uzalud ti pola stoljeća, tek.

Zato sam sad protestno u tramvaju. Kuda da idem? Pa mene nitko ne treba, mene nitko ne zove.Na mobitelu zalutaju tek poruke T-mobajla, Emezete…Oni se nude, a ja kliknem natrag. Ja njih neću. Niti mene nitko neće. Oni mi bar pišu. Oni me hoće. Nisu tako loši. Ali nemam love…

U tramvaju sam. I baltazarovska eureka podsjeti me na zubara. mazohistička kazna za petak popodne. Pati, pati, idiotkinjo…Idi prokletom zubaru.

U tramvaju je bolesna djevojka. Ima širom otvorena usta i glasno ispušta neartikulirane zvukove. Pružam joj ruku. Majka me pogladi pogledom i kaže:”Sretna je. Uvijek se smije.” Mahnem, pustim njezinu ruku. Izlazim. Sramim se.

Opet ne znam pronaći ulaz u prokleti Dom zdravlja. Koji kat? Kako se zove zubarica? Zašto tašte doktorice uvijek imaju dva prezimena -evo ti tipičnog patrijarhata i kompleksa nerođenog sina! ”To je naša priroda i društvo: nek se rodi dijete, al neka bude muško.” I ja sam trebala biti muško.Imam stariju sestru. Ali nisam. Dodali su mi ”a” na muško ime. I sad sam žensko. S muškim imenom+a. Majka, žena Hrvatica…da ne ponavljam. Prokleta, naravno.

Nema nikoga. Prazan hodnik ispunjen mirisom kloriranog sredstva za pranje. Polako prolazi čistačica gurajući kolica s kantama. Bole je leđa. Pozdravljem. Ona me prezirno pogleda ispod obrva. Mrzi me. Hodam joj po očišćenom podu. Vide se moje stope. Uopće nisam primjetila. Ispričavam se. Ona me opet mrzi i šuti. Izlazi sestra. Ne može me primiti jer server ne radi. Tipičan petak popodne u Domu zdravlja. Bože, mrzi me čak i čistačica, i server, i zubarica s dva prezimena…

I tada skakutajući po kamenom podu Doma zdravlja, da ne ostavim trag ( poput zvijeri ), i pazeći pritom da ne stanem na crte koje spajaju kamene kockice ( ako stanem, on će otići njoj, a ti ćeš ostati sama, debela, pokvarenog zubala i ” nitko neće znati da si ti bila tu i prošla.)” Tada ugledam svoje smeđe cipele: raskvašene, zgrebane, pohabane, već krpane,prašne, mokre od sredstva za čišćenje, iznošene, kosih peta, neugledne, nedostojne, zaboravljene, koje nitko ne voli, kojima nitko ne piše, glupe, sramotne, prevarene… Gledam ja njih i vidim sebe. Vidim ja svoju sliku i priliku u smeđim cipelama. I uplašim se.

Uđem u otmjeni dućan. Gledam cipele. Probam prvi par. Sive su. Lakirane, srednja peta, skupe. Imam 37 kuna. Svoje smeđe vješto, lukavo, odvratno gurnem ispod stolice da ih prodavačica ne vidi. Vidla ih je. Pa, kako bi ja sa takvim cipelama mogla kupiti sive, lakirane, srednja peta, skupe? Blefiram. Igram poker sa glupom prodavačicom. Zbunjuje ju moja moderna tunika i donekle nekadašnje lijepe crte lica. Znam da se prodavačica kladi sama sa sobom da neću kupiti te cipele. Imala je pravo. U zadnji sam tren ugledala zelene, ugodne, simpatične i još skuplje cipele. Činile su mi se dostojna zamjena za moje smeđe. Sive su bile prebahate. Još i lakirane. Nije to za prevarene idiotkinje koje petkom izlaze u okupane Domove zdravlja! Još uvijek pokeraški gledam prodavačicu među oči i pucam – vadim karticu. Ostajem u novim cipelama. Uvijek to radim u prodavaonicama cipela. I uvijek si obećam da to više nikad neću napraviti. Ali što mogu kad ne mogu izdržati do kuće da obućem nove cipele. Pa ih oblačim u dućanu.Nekad sam ih znala držati kraj kreveta da mi ih netko preko noći ne ukrade. Nove cipele. Više to ne radim. Sad sam odrasla. Žena, majka, katolkinja…Uzimam svoje stare, smeđe cipele. Spremam ih u novu mirisnu kutiju. Prodavačica likuje i značajno pogleda moje stare žabaste cipele. Prepoznajem u njezinom pogledu mržnju čistačice iz Doma zdravlja. Što je tim ženama? Zašto me mrze? Nisam sretna. Ja sam samo prevarena žena bez novaca u starim cipelama kojoj nitko ne piše poruke, kojoj djeca stavljaju slušalice…Gledajte me u cipele, glupače jedne, ženomrziteljice. Ja sam jedna od vas ako ne i gora…

Ukucavam pin. Znojim se. Cipele su skupe. I zelene. Što će reći ona čistačica iz Doma:” Gle, glupača si je kupila skupe zelene cipele!” Isuse, skupe su. Mogla sam kupiti sinu tenisice. Odvratna sam. Mislim samo na sebe, Nisam dobra majka.

Ali meni su tog sunčanog, rujanskog petka popodne trebale nove, zelene, mirisne, ugodne, skupe cipele. Meni je trebao taj pin, pokerfejs sa prodavačicom ( ova ja bila mršava, isto nesretna, rijetke kose i izgriženih noktiju ).

Izlazim. Krasna je večer. Topla. Miris pečenog kukuruza migolji Ilicom. Držim otmjenu vrećicu i unutra moje stare cipele. Sramim se vrećice sa potpisom. Ne mojih smeđih cipela. Stanem pokraj kante za smeće. Bacam vrećicu i cipele.

I ugazim u toplu, zagrebačku, rujansku,kukuruznu večer sa mojim zelenim cipelama. ”Zeleno, što volim zeleno…” Osjećam se dijelom te petkovske Ilice. Riješila sam se svojih izdajničkih, sirotinjskih simbola. Dobro sam, nisam dobra.Čak sam i vesela. Ali čim uđem u tramvaj osjećat ću se jadno – toliko novaca potrošeno na potrošenu, prevarenu idiotkinju. A one sad leže u skupocjenoj vrećici sa potpisom. Bar su dostojno pokopane. U Ilici. U petak. Neka im je laka ova rujanska večer.

Meni nije.

A i zub me počinje boljeti. Evo kazne, idiotkinjo prevarena. U zelenim cipelama.

Oglasi

From → Svakodnevica

Napiši komentar

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: