Skip to content

Kroki drugi – DAN KADA JE SNJEGULJICA NESTALA

Studeni 11, 2011

Uvijek pogledam taj prozor. Zaboravit ću kruh kupiti, ali u
prozor ću sigurno pogledati. Baš mi je na putu. A možda i nije jer ako sam u
tramvaju moram se priljubiti uz vlažno i masnjikavo staklo, neprirodno vrata
istegnutog pogledati prema gore. Ako pak samo prolazim ulicom moram doći gotovo
do tramvajske pruge da ugledam nju. I uvijek je to ista slika: pretpostavljam
gumena figurica visoke djetinjaste Snjeguljice, do nje jedan patuljak, a do
njega vršak kapice drugog patuljka. Ta je družina u lijevoj polovici prozora. Do
njih umjetni papirnati suncokret okrenut ulici. Prvi puta sam tu Snjeguljicu
zamjetila jer je okrenuta leđima prozoru. Kuda ona to uopće gleda? Jer kad
uređujete prozor koji gleda na prometnu ulicu onda sve što u taj prozor stavite
gleda tu istu ulicu, nudi se i vrišti. Podsjeća me to na ulicu crvenih
svjetiljki gdje se nude One isto okrenute u izlozima Onima koji prolaze. Ali ova
se moja Snjeguljica ne nudi. Ona gleda u sobu. I upravo me to pokrenulo. Otada
već godinama gledam svakoga dana taj zatvoreni prozor. Uvijek je zatvoren. Bez zavjesa…

Iza prozora sigurno živi Ona. Sama, zaboravljena, napuštena.
Budi se rano jer rano odlazi na počinak. Ima starinsku, već ogrubjelu od pranja
spavaćicu koju uredno prihvati prije lijeganja. Kao vjenčanicu. Svečano i
ponosno. Nikada se nije udavala. Nije stigla. Druge jesu ali Ona se brinula za
svoju staru majku kojoj duguje sve: svoju glazbenu pijanističku karijeru, svoj
malograđanski ugled, pa čak svoju uvijek istu urednu, kratko ošišanu kosu. Majka
je odavno umrla baš kao i njihova lijena, debela i nepokretna mačka koju je
majka obožavala.

U predvečerje Ona legne u starinski, visoki krevet, uredno
složi papuče, čak svaku prije dobro protrese da se dlačice slože kako bi ju
ujutro svježe dočekale. Nije voljela miris ustajalih papuča. Ponekad bi ih
stavila na ruke i trčala s njima bosonoga po stanu da ih provjetri pitajući se
koliko im to može pomoći da se riješe nožnih smradova.Uredno posloženih papuča
koje su poput kopca čekale jutro sremne za odlazak do školjke,navukla bi
pokrivač do brade i spustila ruke izvan njega. Izgledala je kao pacijent koji
nervozno očekuje večernju vizitu uronjen u miris antiseptičkog sredstva. I tada
bi i Ona bolesnički nervozno čekala da se upale ulične svjetiljke i reklama
obližnjeg dućana čije bi poskakivanje unosilo prvu i jedinu živost u njezinu
sobu. Gladala bi satima svjetlucanje reklame i izbrojala uvijek isti broj
između dva pokreta pali-gasi. Voljela je to svjetlo. Ona mu se veselila
cijeloga dana. Zato i ne stavlja zavjese na prozor. Bože, da mama zna. Naljutila
bi se jer što će ljudi reći kakav je to prozor bez zavjesa, kakva je to
domaćica koja ne stavlja svježe oprane zavjese na svoje čisto oprane prozore.
Ali to je bio njezin mali neposluh mnogo godina nakon mamine smrti. Nije joj se
dalo penjati na stolicu i stavljati zavjese, Uvijek je to mrzila. A mama je
obožavala. Svečanost stavljanja zavjesa bio je ritual u njihovom životu. One su
ga unaprijed planirale, osmislile strategiju, pripremile se za trenutak i u
tišini to obavile. I mama bi uvijek glasno i zadovoljno zaključila: ”Evo vidiš
kako malo treba, a kako su lijepe. Trebala bi to češće raditi.” Ne treba malo,
nisu lijepe i ne želim to često raditi, mislila je i uvijek šutjela.

Pet, šest-pali, jedan, dva, tri-gasi. Veselo je to svjetlo.
Osjećala se kao u kakvom holivudskom filmu u kojem ubojica bježi pred policijom
i vežući si motelskim ručnikom prostrijeljeno desno rame, nervozno puši
posljednju cigaretu čelom oslonjen o kišno prozorsko staklo. Zna da će biti uhvaćen
pa pretjerano uživa u dimu upijajući svaki djelić slobode koju mu pruža to
nikotinsko sivilo. Trebala sam biti glumica, oduvijek sam to željela. Ali mama
je voljela klavir. I tu je svaka priča bila suvišna. Otkad je umrla nisam
svirala. Ne da mi se, rastuže me bijelo-crne tipke. Kad ih pritisnem potisne se
zrak i izlaze neke metiljave, rastopljene čestice pune crnih točkica koje na
suncu svjetlucaju poput pijeska u kakvom dječjem gradskom pješčaniku.

Mrzim zvuk i miris klavira. Lukavo se provlači prostorijom
kao zaboravljena paučina u stanu kakve nemarne gospođice. Volim svjetlo
reklama, glasove užurbane ulice i cviljenje tramvaja.

Ali ne izlazim. Moram se brinuti za kuću, dobro je očistiti,
zaliti cvijeće, oprati rublje. Ne i zavjese. Baš neću zavjese!

Sve je tako sterilno, bolnički uredno. Mirno sjedim u staroj
fotelji. Dižem se tek da obrišem masne mrlje na drvenim ručkama. Taaako, sad je
bolje. Kad sjedim neću držati ruke na ručkama da ne premetim visoki sjaj tamnog
drveta. Opet sjedam nakon što sam uredno složila krpu za prašinu i spremila ju
u posebnu vrećicu. Držim ruke na krilu. Radi ručke. I ustat ću bez oslanjanja
na ručke. Mrzim masnoću ruku. Nikada ih ne mažem kremom. Osjećam kao da se tada
prljam nekom  nepotrebnom gustom masnoćom
koja halapljivo prodire kroz pore i miješa se sa crvenom krvlju  mojom.
Mogla bih nositi rukavice. Razmislit ću o tome.

Trebala bih spavati, a svjetla me mame. Izašla bih, a bojim se.

Ti me jedina razumiješ, Snjeguljice moja! Ti si moja Majka
Božja – gledaš me, ne prigovaraš, odobravaš sve što radim i mislim. Poludjela
bih bez tebe. Svatko bi trebao imati svoju Snjeguljicu.

Ti si moja svetica, moja uzdanica, moj veliki brat kojeg
nisam imala. Moj otac kojeg nisam imala. Moja prijateljica koju nisam imala.
Moja majka koje više nema. Bože, što bih napravila bez svoje Snjeguljice i
njezinih patuljaka? Poludjela bih ovako sama, okupana svjetlećom reklamom i
prepuštena nelagodi uspavljivanja.

U daljini se čuje varjetejski zvuk šansone. Obožavam
šansonu. Njezine kavom i cigaretom nagrižene progutane samoglasnike. Gutam
francuske akcente, sišem ih. Jezgrovita preciznost, melankolija.

Ustajem. Ne oblačim papuče. Neka se usmrde, neka bosi tabani
ostave svoje masne tragove.

Sramim se. Čupam sa dna ormara crne samostojeće čarape.
Mirišu na ustajalo, zakopano i u trenutku pronađeno vrijeme života kojeg nije
bilo. Oblačim čarape drhtavim rukama kao uzbuđeni ljubavnici kojima sokovi
života ključaju i pretvaraju se u opojnu paru daha što bezmirisno jezdi.
Oblačim ih sporo, ženski koketno kao da me iz publike gleda stotinu mladića
željnih. A nikoga nema. Crna će suknja odgovarati. Baš kao i crvena, podatna košulja.
Namirišem zrak i prođem ispod kapljica nekog zaboravljenog i propuštenog
vremena. Oblačim kaput i rukavice. Torba neće trebati. Visoke potpetice i njihovu
seksipilnost prvi sam put osjetila. Sjedam u fotelju ruku oslonjenih na drvene
ručke. Hrabra sam jer imam rukavice. Kompromis kukavica. A i da nemam… Uzimam
ključeve, čvrsto ih stisnem. Sigurno. Odlučno. Izlazim. Ruke se znoje, rukavice
vlaže. Masnoća pršti iz svih pora.

Ujutro na prozoru nije bilo Snjeguljice.

Oglasi

From → Svakodnevica

Napiši komentar

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: