Skip to content

Kroki peti – LOLA, IZLOZI IZ(LAŽU)

Veljača 10, 2012

Zaprepastio me metalni zvuk vratiju. Tako su bolno zajecala kod nasilnog otvaranja kao kakva razmažena dječja igračka na koju bezosjećajno stanemo u naletu roditeljskoga bijesa. Zastao sam kraj prozora. Ne mogu vjerovati. Uređuje se zapušteni prostor nekadašnje papirnice.Moj je prozor točno nasuprot tog zaboravljenog nezdanja kojeg je zapustio i Bog i Vrag. Čak i prolaznici koji nikada prolazeći ne bace pogled kroz izlog prepun starih, vlažnih novina koje se raspadajući bolesno ćute na težinu olova pomiješanog s mirisom ozona.Poznata mi je ta mješavina otrovnog i zdravog koja često ulazi kroz prozor dnevne sobe nakon ljetne, gradske, kataklizmičke oluje. Tada zamišljeno zatvaram prozor neznajući borim li se protiv otrova ili zdravlja te čudesne ljetne alkemije.Često sam igrao neku pomaknutu igru kladeći se sam sa sobom koji će prolaznik pogledati prema tom zaboravljenom prostoru. Ja sam, naravno, uvijek bio na strani onih nikadgledajućih i, naravno, uvijek sam pobjedio. Ponekad su me pokolebali oni koji bi prolazeći navukli veste, ovratnike kaputa ili šalove preko nosa osjetivši nemiris koji je već otužno koketirao sa raspadajućom mokraćom.
Kao da sam oduvijek znao da će mi taj izlog promijeniti život. Imao sam osjećaj da ga nitko osim mene ne vidi, ne miriši, ne čuje. A ja sam ga onako baudelaireovski osjećao pod prstima. I njegovu pljesnjivu memljivost i njegovu glatkoću staklenih vratiju. I hladnoću metalne kvake koju sam jednom, ohrabren kolektivnim pijanstvom nakon uspješno završenog projekta, osjetio u školjci svoje ruke. Pokušao sam u to nebulozno doba noći ući u taj tajanstveni dvorac mojih svakodnevnih znatiželja. Mamio me taj izlog kao što se mame djeca preslatkim okusima bombončića umotanih u šarene papiriće njihove nestrpljivosti. Nisam ni tada ni kasnije uspio otvoriti ta sveta vrata. Poželio sam strgnuti papire, ogoliti tajnu izloga. Ali sve je ostajalo na mojoj tihoj, razbludnoj, pomahnitaloj i nepristojnoj želji. Koju po običaju nikada nisam ostvario.
I sada se konačno netko usudio. Ono što ja nikada nisam. Pa sam bio ljut zbog svoje nesposobnosti i nepoduzetnosti. Zbog pomanjkanja avanturističkoga duha. Nepoznat Netko otvara vrata moje tihe čežnje. Ne vidim ništa. Vrata se brzo zatvaraju. Neki novi, vjerojatno mirisni papiri ponovno mi zaklanjaju pogled. Pomislio sam kako nikada, baš nikada neću saznati što je iza tog staklenog izloga. Ja koji sam prošao kroz Berlinski zid, ja koji sam proputovao više od polovice zemaljske kugle. Ja koji sam prošao i vidio nemoguće, nikada neću vidjeti to nešto nasuprot moje dnevne sobe.
Promjena papira dobrano je uzbudila moju primitivnu maštu. Ulazili su neki ljudi. Majstori vjerojatno. Lupalo se, rušilo, prašilo. Sklapali su se poslovi stiskom ruke ispred izloga. I pražnjenjem desne nosnice na pločnik ispred izloga. Neki čudni, neukusni likovi na čijim su se zapešćima svjetucali preveliki satovi. Koji su pokazivali neko nevrijeme. Čiji su bijesni automobili pubertetski pretjarano cvilili gumama za odlaska. Svašta. A ja sam odmicao zavjesu. Stalno. Kao kakva ocvala udovica koja čitavo kućansko radno vrijeme furiozno špijunira zgodnu, mladu, nasmijanu susjedu. Jer ona nije zgodna, mlada i nasmijana. Gadio sam se. Sebi samom. Na što sam spao! Na odmicanje zavjese… Čak sam povremeno i taktiku mijenjao. Ovisno o sunčevoj putanji. Tada bi kroz neposlušnu dašćicu poluzatvorene rolete čak ručao napeto gledajući u zatvoreni izlog. Glodao sam masne boce pileće i razvlačio kanibalski kožu pileću buljeći kroz reškicu rolete. Strašno. Znao sam da je to bolesno ali sam isto tako znao da me tamo netko čeka.
I onda svega tri tjedna prije godine Nove u svom sjaju zablistao je moj tajanstveni stakleni izlog. Papiri su strgnuti, staklo se više puta pralo i brisalo i brisalo i pralo…
I odjednom u tom sjajnom izlogu ugledam divnu lutku. Odmah sam znao da se zove Lola. Bila je čudesno lijepa. Ne kao ostale lutke iz izloga. Od jeftinog gipsa bez prstiju, kose ili očiju. Moja je Lola bila najljepša žena koju sam ikada vidio. Kako su ja samo lijepo odjenuli. Prekrasna tamno plava haljina, punđa na zatiljku spuštena, ruka malo podignuta kao da me pozdravlja. Izgledala je fantastično. Kao Audrey Hepburn u ”Doručku kod Tiffanyja”. Obožavao sam taj film, ali to kako sam ja obožavao svoju Lolu, to vam ja uopće ne mogu opisati. Moj se život iz temelja promijenio. Stalno sam gledao u izlog. Navečer bih joj poslao poljubac kroz prozor, a ujutro bi je još snen pozdravio osmijehom kao što, vjerojatno, niti jedan muž ne pozdravlja jutrom svoju ljubljenu ženicu. A Lola se smješila onako iz daljine, tajanstvena, otmjena,očaravajuća. Nisam se približavao izlogu. Nije bilo potrebe. Lola i ja voljeli smo se platonski. Na daljinu. Moja Beatrice slatkih snova. Mijenjali bi joj haljine, okretali je od i prema izlogu. A ona je uvijek bila jednako lijepa. I privlačna. I tajanstvena.
Posao je cvao, dućan je dobro poslovao. Gledao bih žene koje u velikim, otmjenim papirnatim vrećicama s potpisom, spremajući svoje kartice izlaze sa smiješkom.Htjele su biti lijepe poput Lole ali to im nije uspjevalo. Svaka haljina skinuta sa Lole odmah se prodala. U gradu se pročulo za taj ”moj” dućan. Izlazilo se, ulazilo,dopremala roba. Cvilile su gume vlasnika s prevelikim satovima sve do ponoći.
Kad su blagdani prošli, euforija oko novog ”Lolinog” dućana pepeljugovski se stišala. Kupaca je svakim danom bilo sve manje. Lolu su oblačili u neke trivijalne svakodnevne krpe kojih nije bila dostojna. Nije se više smješkala. Kao da je smršavila. Možda se i razboljela. Izlog se više nije prao i brisao. Lolu sam tek nejasno vidio iz daljine. Prodavačica je danima u kutu čitala stare novine i lakirala nokte. Cvileći automobil rijetko bi navraćao.
Jednog jutra kraj Lole, moje Lole osvanuo je On. Njezin lutak. Počeli su prodavati i mušku odjeću. Bar su pokušavali. A taj je muški lutak postao moja svakodnevna opsesija. Mrzio sam ga. Onako mlad i uređen činio mi se vrlo pristalim mladićem. Stalno je gledao u Lolu. Ona više nije bila okrenuta izlogu s podignutom rukom, nego je koketno bila zagledana u Njega. Bio sam prestravljen. Moja Lola! Više nisam mogao normalno živjeti. Prestao sam raditi, jesti, izlaziti iz stana. Danonoćno sam buljiou izlog. Pratio svaki njihov ”pokret”.
Jedne noći iznemogao, odlučio sam nešto učiniti. Moram spasiti Lolu od ovog nikogovića. Iskrao sam se iz stana oboružan ciglom. Razbio sam izlog. Ukrao bezimenog lutka, poljubio svoju Lolu i odjurio. Bacio sam ga u kontejner na drugom kraju grada.
Idućeg dana smjenjivali su se. Policija. Majstori. Susjedi. Kimanje glavama. Moja se zavjesa odmicala.Ništa od svega toga nije me brinulo. Osim Lole. Ona je tužno i zamišljeno gledala u moj prozor. Ona je znala. I šutjela. Ali nije bila sretna. Mrzila me. Ja sam to osjetio kroz hladnoću staklenog izloga.
Druge sam večeri donio još jednu odluku. Lola moja biti moja.
Razbio sam izlog. Oteo Lolu. Potrčao preko ceste.
Idućeg su se jutra čudili. Kažu bio je pravi gospodin. Doktor. Politički angažiran. Pjevao u crkvenom zboru. Ne razumiju što se dogodilo. A pogotovo ne razumiju njegove posljednje riječi:” Sve za Lolu, Lolu nizašto”.
Zapisnik zaključen 15. siječnja 2012. Slučaj neriješen.

Oglasi

From → Uncategorized

Napiši komentar

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: