Skip to content

Kroki šesti – NIJE MADONA S DJETETOM NEGO DIJETE S MADONOM

Ožujak 11, 2012

Bilo je to jedno od onih lica koja se pamte. Vječno nasmješeno. Kao lice voštane figure zamrznuto u prostoru i vremenu. Čovjek se boji takvih lica. Čine se nestvarnima. Poželiš im skinuti taj osmijeh jer tko se uopće danas smije. To nije normalno. Stalno biti zamrznuto nasmijan. Ukočeno nasmijan. Kao lice sretnog čovjeka na zahodu. Nužda je u tijeku. Sve je prošlo fantastično lako. I eto baš takvog olakšavajućeg osmijeha. Bez tereta. Levitirajućeg.

I baš zato se među mnoštvom to bezlično lice, zbrčkano, sitnih očiju koje to nisu jer su nekako čudno zatvorene, zato se to lice isticalo. Samo radi lebdećeg osmijeha. Kojem nije mjesto na jednoj užurbanoj tramvajskoj stanici. Ispod onih prozirnih kućica na kojima se grad bahato potpisao : GRAD ZAGREB. Kao sad on stoluje na svakoj toj stanici. U svakoj toj kućici. Tog je dana u kućici stanovala ona. Ona koja se levitirajuće smijala. A odmah do nje stajalo je dijete. Djevojčica. Njezina. Prekrasna. Djevojčica drži majku za ruku. Sigurna sam da nije majka držala djevojčicu. I one su se igrale. Majka je sjedila na rubu metalne, sigurno hladne klupice (u vlasništvu grada Zagreba, naravno ), a djevojčica je kucala na prozirno staklo. Onda je svečano ušla, pozdravila majku i dala joj malu krpenu lutkicu. Sjedne majci u krilo i nudi joj izmišljenu šalicu. Ova se smije i one pijuckaju svoju izmišljenu kavicu, u izmišljenim šalicama. Ljudi ih guraju. Mrzovoljno prigovaraju. Ali one ih ne čuju i ne vide. One žive svoj izmišljeni život ispod nadstrešnice jedne obične tramvajske stanice u vrevi velegrada. One su fantastično isključene. Upućene jedna na drugu. Smiju se. Sretne su. I mala krpena lutka je sretna. Na kraju metalne klupice. Na tako malo hladnoga gradskoga prostora. Stanuje sreća. Obična, mala, svakodnevna, divna sreća. U šalici izmišljene kave. I ruci djeteta koje drži majku. I silazi s krila. Uzima malu odbačenu šibu. Igraju se škole. Djevojčica majci šibom pokazuje slova. Uči ju čitati. Ona šuti i samo se smije. A to malo djetešce slovka: G-A-D Z-A-B-E-G. Ne poznaje još slovo R. A G izgovara kao J. Dadaistička slika GAD-nog ZAJEB-a.

Možda tako neki i misle. Kad ih gledaju. Djevojčicu s majkom. Koje su izašle iz tramvaja. Gdje je majka prosila ispruženom rukom. A djevojčica je kraj nje stajala. Niti jedna ništa ne govori. Dok majka prosi. Jer ljudi oko njih govore i previše. Ljudi su strašni. Zli. Odvratni. Nemilosrdni. Bešćutni. Okreću glave. Ljudi su neljudi. Ne razumiju. Ne tiče ih se. Glupi su. Gledaju kroz prozor.Tramvaja. A ne gledaju. Gledaju da ne gledaju. Ni oni nemaju. Nek ide raditi. Kak ju nije sram…

Zato se ona ukočeno smije. Zato su one razvile tehniku isljučenja. Ne čuju, ne gledaju. Žive svoj nasmiješeni, ukočeni život utopljen u izmišljenoj šalici crne kave. I idu u školu. Na tramvajskoj stanici. Sjede na metalnoj klupici. Kao u razredu. Dijete uči majku čitati. Dijete vodi majku za ruku. Dijete joj popravlja kosu koja neuredno padne preko očiju. Kao slika u ogledalu. Izokrenuta slika života koji to nije. A je. Jer mora biti.

Bila je to moja veduta grada. Rodnoga mi grada. Kojeg sam zbog ove beskrupulozne panorame mrzila. I zbog ljudi koji to nisu. Koji ne vide i ne razumiju sirotinju. Majčinu ruku u dječjoj. Izokrenutu sliku u ogledalu života. Koji se poigrava tuđim sudbinama. Na tramvajskim stanicama.

Priča nije ovdje stala. Ona se nastavila jednog kipućeg ljetnog dana u tramvaju. Nekoliko mjeseci kasnije. Isti osmjeh.Ista žena. Isto dijete. Starije nekoliko mjeseci. A činila se starijom nekoliko godina. Od svoje majke. Ona ide naprijed. I za ruku vodi majku. Nisu prosile. Bile su u ljetnim šarenim suknjama. Bile su jednostavno lijepe. Uhvaćena slika u vrelini dana. U krilu sam držala polovicu lubenice. I gledala u svoje dvije poznanice. Smješkala sam se. Nisam gledala kroz prozor. Nisam gledala da ne gledam. Iako nije bilo ispružene ruke.

Djevojčica je stala ispred mene. ”Kaj je to?” Prstićem je probušila prozirnu foliju na lubenici i narušila harmoniju crnih koštica na crvenoj podlozi. Na užas starije gospođe. I njezino snebivanje. I ruke na ustimal. Zbog užasa. A nas dvije smo se nasmješeno pogledale. Izvadila sam malu žličicu i zagrabila sočno crvenilo. Ona je požudno srkala crvene sokove. Ja sam ju hranila, a ona je veselo trčkarala tramvajem. Majka je samo nečujno stajala. I smješkala se. Gledala je samo u svoju djevojčicu. Bila sam sretna što mogu biti dio njihove nove tramvjske igre. Bila sam počašćena što mogu počastiti ovu hrabru, divnu djevojčicu koja je presretno gutala crvene okruglice i pritom stalno pogledom milovala majku. Postala sam dio isključene priče. Tramvajske. Postojala je samo djevojčica, njezina majka i zeleno-crveno-crna lubenica. I njezin ljetni miris. I njezin slatki sok koji se cijedio niz rumeno lice te prekrasne djevojčice. I sve je bilo tako skladno, jednostavno, toplo ljudski. Mi smo se smijale i uživale. Ostalo nije bilo važno. Tada čovjek osjeti čaroliju sreće. Jednostavne sreće darivanja ljubavi drugome. Osjeti mirisne sokove života u običnoj poolovici lubenice. I dječjim prstićem probušenoj foliji. I prljavim ljepljivim prstima. I pljunutim crnim košticama u bijeloj papirnatoj maramici. I nema gađenja. Niti gledanja kroz prozor. Niti okretanja glave. Jer to je okretanje od sreće, ljepote trenutka, ljudskosti, topline, života.

Nenadani su se , slučajni susreti nastavili. Ponekad sam ih vidjela u staklu kakvog izloga ali čim sam se okrenula one su nestale u masi grada. Najtužnije su bile slike kraj kontejnera. Noću. Kad majka drži dijete koje traži. U crnim raljama kontejnera. Nešto. Ne traži majka. Ona se opet samo izgubljeno smije. A njezina djevojčica nestaje u kitovoj utrobi poput Pinokija. I baš kad mi se čini da će ju neman crna progutati, majka ju spretno izvadi iz te limene, proklete čeljusti. Koja noću cvili, tupo, metalno. Odzvanja izdajnički. I tada ju ljubi dugo, dugo. I one su opet sretne u svom isključenom životu izvan tramvaja i kontejnera. Na kojem je opet potpisan grad. Moj rodni grad. Kojeg mrzim te noći jer zaboravlja da malene djevojčice ne mogu voditi svoje bolesne majke kroz vrevu velegrada, po tramvajskim stanicama ili utrobama kontejnera. One bi trebale spavati u svojim toplim krevetićima, imati svoje mirisne igračkice… A taj isti grad spokojno spava. Te noći. Dok one lutaju između tramvajskih stanica i kontejnera. I svake druge noći. Koje su duge. Kao noći bolesnika koji se ne može okrenuti u krevetu da uhvati svježinu one polovice koju njegovo bolesno, izmučeno tijelo još nije zagrijalo. A one lutaju i lutaju i smije se. Sigurno se smiju. U svom paralelnom svemiru koji isključuje i grad i njegov potpis na tramvajskoj nadstrešnici. I otmjene gospođe koje se snebivaju nad prstićem zapiknutim u lubenicu.

One odlaze u noć chaplinovskim korakom. Čini mi se da čujem njihov smijeh. Negdje. Smijeh koji me naučio jednostavnosti sreće. I toplini slike na kojoj dijete čuva majku. Dok grad spokojno spava.

Oglasi

From → Svakodnevica

Napiši komentar

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: