Skip to content

Kroki sedmi – NEDJELJA, PROKLETA NEDJELJA

Travanj 9, 2012

Zvuk susjedovog wc-kotlića, grgljanje i ispiranje tuđe usne šupljine i jutarnji ispljuvak pomalo krvav od problematičnog zubnog mesa. Na bijelom, keramičkom umivaoniku, vjerojatno, izgleda tuberkulozno-zastrašujuće, a opet taj bijelo-crveni, nevino-rumeni početak dana u nama gotovo uvijek izmami obećanje kako ćemo riješiti taj sitni krvavi problem već sutra kod zubara. Ili barem u obližnjem dućanu nekom skupom zubnom pastom. Ili ćemo se opet sutradan ujutro podsjetiti problema do idućeg jutra, pa onog sljedećeg iza idućeg i tako od dana do dana gledat ćemo seriju rumenih, zapjenjenih ispljuvaka na jutarnjem, bijelom umivaoniku. Nedjelja nije dobro počela. Mrzim njezino hinjeno mačkasto prenemaganje u krevetu zato što se to nedjeljom radi, zato što ti nedjelja to nudi na pladnju svojih dražesnih mogućnost kao niti jedan drugi dan u tjednu. Dan kada se kao ništa ne mora, a moglo bi se. Dan koji ti, naravno, upravo zbog toga nabije komplekse nevjerojatne lijenosti koju ćeš ispaštati čitavog idućeg tjedna. Jer mogla si ali ti to , naravno, nisi! Tražim papuče da ponovim sve one dobrosusjedske zvukove blagdanske nedjelje, za koje sam zakinuta u ostatku tjedna jer neumoljivi ritmovi svih ostalih dana narušavaju nevinost nedjeljnog buđenja. Papuča nema. A nedjelja je! Evo ti dovoljne frustracije npr. jednog ponedjeljka! Šepajući skvrčenih nožnih prstiju poput djeteta koje nemušto pokušava hodati, obavljam jedini ugodni nedjeljni ritual dana – otvaranje prozora, udisanje tihog nedjeljnog zraka i lagano ispijanje slike svoje jutarnje, nedjeljne ulice. Uvijek mi se iznova čini tako umornom baš u to nedjeljno jutro. Iza nje su horde pijanih i sumnjivih užurbanih, nepoznatih prolaznika koji su nekontrolirano urinirali i povraćali po hladnom, gradskom asfaltu ne skrivajući se od pogleda onih nepoznatih ali treznih. Ona se sigurno boji baš tih razvratnih subota u kojima vlada bezvlašće moćne gomilice koja šerifovski vlada komadićem betona, svojata njegov teritorij i razulareno se iživljava uz primitivno cviljenje guma, hvatanje za ovratnike, poderane čarape mladih djevojaka kojima se crnilo trepavica otužno spaja s plavim, gotovo olimpijskim krugovima ispod djevojački naivnih očiju. Trpi moja ulica sva subotnja ludovanja onih koji se bez roditeljskih pogleda pretvaraju u okrutne mladenačke zvijeri i onih koji lakomo iskorištavaju prepune džepove te iste mladeži da prodaju što više, zarade što više i nagledaju se što lascivnijih scena subotnjeg podzemlja s kojim oni, zaboga, nemaju ništa jer oni samo rade pošteno svoj posao. Zato mi se taj moj komadić nedjeljnog betona tako majčinski smili svakog nedjaljnog jutra da osjetim bolesnu privrženost i potrebu da proleterski samouvjereno obranim taj svoj teritorij od subotnjih perverznjaka, bahatih pohotnika i mafijaških bolesnika. Osjetim potrebu da se gandijevskom upornošću legnem na sredinu svoje ulice i čekam sve te otpadnike i odmetnike i kršitelje zakona koji svake subote iznova okrutno razdjeviče  mir i tišinu nedjeljnog buđenja moje ulice. Pa neka dođu na svjetlo dana svi ti koji su hrabri samo subotom uveče, neka se suoče s tišinom jednog nevinog uličnog, nedjeljnog buđenja.

Otvaranje prozora osvjesti svježinom moja paučinasta razmišljnja i uvede me u tišinu spokoja. Takav se mir osjeti još samo na Mirogoju, ali tamo uživanje remete osjećaji prolaznosti, apsurdnosti i pijeteta nad nečim nadnaravnim i nepoznatim. A moja je nedjeljna ulica samo subjektivna fantazmagorija trenutka koji me preplavljuje nekim dječje naivnim osjećajem pripadnosti. Obavezno pogledam lijevo i desno kao da sam na najprometnijem raskrižju grada. Podsjećam na dijete koje se bojažljivo odlučuje prvi puta prijeći ulicu. I kad mu to uspije osjeti takav ponos koji se ne može mjeriti s nijednim uspjehom u njegovom budućem životu. Tako sam i ja dječje ponosna na svoju ulicu koja je preživjela još jedno subotnje poniženje i poput prave je dame otresla svoje skute, počešljala tek prstima svoje raskuštrane vlasi, popravila šminku i još posljednji se put nevješto popiknula na previsoku potpeticu, a onda samouvjereno i hrabro ušetala u još jedno nedjeljno jutro. Obuhvatim ju majčinski ponosnim pogledom kao na maturalnoj večeri u kojoj otac čeka trenutak plesa sa svojom ljubimicom da svima dokaže i pokaže kakvu krasoticu je on odgojio.

Ta je nedjelja ipak bila nekako drugačija. Navikla sam na nikoga, a onda je na početku ulice odnekud isplivala nejasna slika nekoga. Moja ulica i ja nismo same uživale u jutarnjim meditacijama, nismo se mogle opustiti u crnoj kavici naših virtualnih razgovora, jadanja,tračeva,gluposti. Netko se pomaljao u daljini ne samo slikom nego i plastičnom škripom čudnih kotača koji su se nekontrolirano zabijali i odbijali od rubnika. Bila je to mlađa žena umornoga koraka, slabašne građe poput kakvog dječačića koji se premoren vraća sa igrališta ne mogavši nositi niti loptu jer mu je u tom trenutku premora i ona ispunjene zrakom bila teret. Pogleda uprtog u asfalt,ta je žena izazivala sažaljenje jer ju je prepuna torba na improviziranim kotačima ljuljala lijevo-desno, pa je ona izuzetnim naporom održavala ravnotežu. Površnim pogledom kroz prozor netko bi zaključio da se radi o zakašnjeloj pijanici ili tek nesretnoj ženi izbačenoj iz kuće od kakvog prokletog mužjaka i to baš na svetu nedjelju. Neočekivano se zaustavila ispred kontejnera za papr i žicom spletenom poput udice vješto je izvlačila novine. Zainteresirao me njezin ukus jer je sa strane odlagala samo političke tjednike  i otvarala stranice burzovnih tablica koje je očito pratila i već je unaprijed znala gdje se u kojim novinama nalaze.Kad je sve uredno složila na travnjak, uzela je samo jedan primjerak, mačje-spretno uskočila u obližnji kontejner za smeće, rukama se oslonila na gumeni rubnik i sučelice meni izvukla novine. Zaprepastila sam se nad tom obrnutom perspektivom žene sučelice meni koja u razmaku od nekoliko, točnije četiri kata, opušteno u kontejneru za smeće čita burzovne izvještaje! Zamišljala sam njezina omanja stopala koja su umoćena u subotnje otpatke nekih drugih žena i muškaraca koji još uvijek spavaju svoja nedjeljna jutra, bezbrižno i bezdušno. I baš sam ja bila svjedokom tog mačjeg, mučnog skoka u ralje crnog kontejnera! Žena je bila zadubljena u čitanje, a ja sam se ponašala kao uspaničena glupača koja je inflagranti uhvatila muža u ljubavnom klinču sa svojom suparnicom. Pomiješani osjećaji sažaljenja, uzbuđenja i zaprepaštanja ustupili su mjesto nekom čudnom miru. Jer nas smo dvije, svaka na svojoj strani ulice, uživale u nedjeljnom jutru. Ona čitajući novine, a ja upijajući svoje nedjeljne mirise, zvukove i boje. Bila je to beketovska slika lika umoćenog u kantu za smeće, onemogućenog kretanja koji je sakupio sve svoje nesreće u neku imroviziranu  maketu pokretnih kolica, a sada čita nekakva sumanuta i nerazumljiva, stara burzovna izvješća! Ta mi se žena nije učinila nimalo nesretnom, čak štoviše, bila je opuštenija od mene. Izgladalo je kao da se odmara. Iz perspektive kotejnera gledala je na ulicu. Kao da gleda kroz prozor svoje sobe. Kao ja tog nedjeljnog jutra. U jednom trenutku pogledi su nam se sreli. Oči su bile nejasne, ali dužina pogleda koji je izdržao trajanje dokazivala je njezinu dostojanstvenost i hrabrost. Ja sam prva spustila pogled. Bilo me je sram moje bahate nedjelje, mog bijelog kreveta, umivaonika, moje skupe paste za zube, mog četvrtog kata. Nisam izdržala pogled žene koja vuče kolica i stoji u kontejneru oslonjena na njegov rubnik. U nedjeljno jutro. U trenutku bolne empatije poželjela sam da zamjenimo mjesta. Željela sam se naći u tom prokletom kontejneru  s tim škripavim kolicima na plastičnim kotačima. Željela sam razumjeti burzovna izvješća koja nikada nisam razumjela. Željela sam biti netko tko će te proklete, dosadne i mrzovoljne nedjelje započeti neki novi život u crnilu kontejnera. Tko će gaziti po tuđem smeću, hrabro i dostojanstveno. Naši su se pogledi sreli tek toliko koliko traje ona ubrzana, idiotska reklama: ”…za sve ostale detalje pitajte svog liječnika ili ljekarnika.” I u tom djeliću trajanja ja sam uprkos nedjelji poželjela uskočiti u kontejner ne toliko da spasim nju koliko da spasim sebe. Jer bilo je nekog čudesnog prkosa i dostojanstva u toj slici nepoznate žene.

Istim mačjim skokom kojim je ušla, izašla je iz kontejnera. Pokupila je ostatak novina, uredno ih složila u kolica, podignula pogled prema četvrtom katu i uspravno nastavila putovanje do kraja moje ulice. Kad se izgubila u omaglici tek pomaljanog jutra, osjetim neku nevjerojatnu snagu.Morala sam prekinuti rutinu tih prokletih nedjelja!

Čekajući veče, uzela sam neku staru torbu bez kotača i kad sam bila sigurna da svi, baš svi spavaju, uskočila sam u onaj isti kontejner. Smrad tuđih već nedjeljnih otpadaka zapuhnuo me i ohrabrio da započnem neko novo putovanje. Makar do kraja moje ulice gdje se moja sjena stopila sa sjenom nepoznate žene iz kontejnera.

Otada nedjalje nisu bile tako loše. A moja ulica koju sam povremeno posjećivala pod okriljem noći dobila je novu dimenziju. Bezvremensku.

Oglasi

From → Svakodnevica

Napiši komentar

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: